Uz blagoslov onih iz Zagreba i domaćih izdajnika. A Hrvatska televizija u Dnevniku cenzurira prilog o tvornici koja u čisti istarski zrak štrca otrov

Obožavam Istru i Istrijane, znam da se stanovnici Istre zovu Istrani. Volim crvenu zemlju i onu sivu, boškarina, pršut, vino, šurlice, njoke, tartufe, šareno jesensko lišće, oštarije. Ondina kuha kako nikad neće likovi koji se s kuhačom ukazuju na našim ekranima. Nevijo i Ondina na vrhu Istre u mjestašcu koje se zove Vrh imaju gostionicu u kojoj smo u Tuđmanovo vrijeme, moji prijatelji i ja, liječili dušu i srce. Nisam Vrh slučajno izabrala. Kad su fašisti, oni talijanski, osvojili Istru, brat moga pradjeda Frane Peršić potukao se s njima i zbog toga izgubio posao. Prijatelje i mene s posla su potjerali hrvatski fašisti. Možda smo se zato na Vrhu tako dobro osjećali? Moj je predak protjeran u Mošćenice, gradić iznad Mošćeničke Drage. Bio je u kućnom pritvoru. Tada kućni pritvori nisu bili ono što su danas. Ni na šišanje nije smio ako mu to ne bi dozvolili karabinjeri. Oprostite, zaboravila sam vam reći, brat moga pradjeda bio je svećenik. Pričali su mi da se u crkvi u Mošćenicama nije smio približiti velikom oltaru, pojma nemam što to znači. Sve mu je bilo zabranjeno osim tihe mise jutarnje. Siroti je Frane i na tihoj misi bio glasan. Fašisti su ga uhapsili, odveli u zloglasni zatvor u Bergamu, razbili Boga u njemu drugi put i vratili doma da umre. Mislite da sam izmislila brata svoga pradjeda? Nisam, u Mošćeničkoj Dragi ima ulicu. Još uvijek. Vraćam se Tuđmanu. Dok su on i njegovi divljali Hrvatskom, ni u Istri krivomislećima nije bilo lako. Velike Hrvatine, koje su u Pulu provalile tko zna odakle, htjele su ubiti tadašnjeg gradonačelnika Luciana Delbianca.

Usred bijeloga dana krenule su na njega, u ime Hrvatske, naoružane do zuba. Namjeravale su ga umlatiti na radnom mjestu. Pobjegao je, sakrivao se u istarskim šumicama, jataci su mu donosili hranu a spavao je s pištoljčinom pod glavom. Vidjela sam taj pištolj. Skrivala se i njegova žena s majušnom djecom. Zašto je Delbianca trebalo ubiti? Htjelo se ustrašiti Istrijane. Prodati im priču kako je sasvim normalno civile pojiti kiselinom, vezivati im ruke bodljikavom žicom i bacati ih u Dravu s metkom u glavi, kako su to radili u Osijeku, ili im sprašiti metak u zatiljak, kako su to radili u Gospiću, ili ih prebijati na smrt i izbacivati iz stanova, kako su to radili u Splitu. Delbianco i Istrijani civile nisu ni ubijali ni prebijali. Brinuli su o tisućama hrvatskih izbjeglica i, o ovome se nikad nije govorilo, skrivali muškarce u punoj snazi koji su iz herojskoga grada Zadra bježali pred ratom. Sjećam se tih dana, na riječkoj rivi razgovarala sam sa zadarskim vojnim policajcima koji su s dva ogromna autobusa krenuli u Istru u lov na odbjegle Zadrane. Prazni krenuli, prazni se vratili. Podatak da se devedeset posto Istrijana odazvalo pozivu u vojsku skriva se i danas. Znam da ovo više nikoga ne zanima. Hrvatski sudovi uglavnom blagonaklono gledaju na sve prestrašne zločine koje su monstrumi počinili u moje ime. Pomirila sam se s tim. Nikoga više nije briga ni za Osijek ni za Loru. Mrtvi Gospićani još žive samo u sjećanjima svoje djece koja su danas odrasli ljudi. Ni jedna žrtva hrvatskog fašizma neće dobiti svoju ulicu. Zato, kad me uhvati tuga i čemer, krenem kroz tunel u krasnu zemlju Istru milu, domu roda hrvatskoga. A onda… Ovih dana čujem krik do neba. Vrisak. Vapaj. U srcu Istre mile Danci su izgradili tvornicu kamene vune Rockwool.

CIJELI ČLANAK (Nacional)