Priča o Ivanu Damjaniću donekle je slična priči o Marku Fakinu, premda je Fakin mlađi. Obojica nisu pripadala hrvatskom i istarskom vinskom establišmentu. Obojica su počeli proizvoditi vino bez ikakvog ozbiljnijeg početnog kapitala, i obojica su postala višestruki svjetski prvaci. Obojica su, također, u stanovitom smislu, autentični punkeri. [piše: Plava Kamenica.hr]

Ključna razlika između Damjanića i Fakina jest u činjenici da se Fakinovi vinogradi nalaze u cijenjenom, već kanoniziranom Motovunskom vinogorju, dok su Damjanićevi vinogradi, s kojih potječe šampionski Clemente Blanc, smješteni u okolici Poreča.

Poreština jest puna vinograda, ali ne i položaja koje bismo u nekom budućem zoniranju istarskih vinogorja mogli nazivati grand cruom. Stoga smo Ivana Damjanića, čovjeka koji je prodao motor kako bi mogao kupiti prvi traktor, zamolili da nam pojasni specifičnosti svog terroira oko mjesta Fuškulin, par kilometara od Poreča.

“Svi naši vinogradi nalaze se na dubokoj crvenici, koja je samo mjestimično skeletoidna. Smjer redova je sjever jug na svim pozicijama. Agrotehničkim mjerama održavamo visoki habitus biljaka, gdje je zelene mase više od 120 centimetara, što je bitno za ujednačenu rodnost i fenolnu zrelost grožđa. Uz to, zbog zelene je mase grožđe zaštićeno od pretjeranog izlaganja suncu. U zadnjih par vegetacijskih godina prešli smo na stopostotnu organsku prihranu vinograda, što dovodi do mikrobiološke aktivacije tla, što opet izravno utječe na otpornost loze prema bolestima”.

Kad je, pak, riječ o mikroklimatskim značajkama Damjanićevih vinograda, važno je istaknuti blizinu mora od kojeg su udaljeni samo tri kilometra, i nisku nadmorsku visinu od 30 do 70 metara. “Naše su pozicije niske, tople i dobro ventilirane vjetrom s mora,” zaključuje Damjanić.

Clemente Blanc, najpoznatije Damjanićevo vino koje je osvojilo zlatnu medalju na Decanterovim Svjetskim vinskim nagradama i koje svi bolji istarski restorani žele imati na karti, moglo bi postati jedan od modela za istarska terroirska vina. Radi se o kupaži malvazije, chardonnaya i bijelog pinota, koja koja ne naglašava pojedine sorte nego baš terroir, ali i podrumarski stil vinarije Damjanić. Stoga smo gospodina Damjanića pitali što je kod Celementea važnije, vingorad ili podrum.

“Zapravo, ovdje se radi o simbiozi,” smatra vodeći porečki privatni vinar, “S jedne strane, u podrumu implementiramo moderne tehnologije i radimo s najkvalitetnijim dostupnim bačvama, što je važno i za bijeli i za crni Clemente. S druge strane, u zadnjih smo nekoliko godina potpuno promijenili pristup radu u vinogradu. Posve je jasno da se vrhuansko vino ne može napraviti samo u podrumu. Ovom se poslu mora prići s više strana, a svaki se ozbiljniji vinar mora suočiti s činjenicom da proizvodnja vrhunskog vina uvijek i neizbježno počinje u vinogradu.

Otkako smo promijenili vinogradarske prakse, za što je zaslužno i petnaestak godina akumuliranog znanja, naša su vina značajno napredovala, pa su, eto, počela dobivati i najprestižnija svjetska priznanja,” zaključio je Ivan Damjanić.

Plava Kamenica.hr