Svi ih šalju ovamo, i agencije i hoteli, a pitaju sve živo. O apotekama, Domu zdravlja, priredbama i festivalima, radnom vremenu trgovina, kamo na izlet, gdje su najljepše plaže… Trudimo se imati sve na jednom mjestu, da gosta ne šećemo lijevo- desno«, priča gospođa u porečkom turističko-informativnom centru, kojim dnevno prolaze kolone znatiželjnih i neupućenih gostiju. Ta nevelika prostorija u Zagrebačkoj ulici točka je s koje
mnogi turisti kreću u istraživanje Poreča i okolice. Ured ne kaska za trendovima, pa se sve što putnike zanima može naći i u virtualnom obliku. Putem tzv. touch screena može se naručiti licenciranog vodiča, doznati koje plaže imaju Plavu zastavu, koje crpke nude plin i štošta drugo na nekoliko jezika. Računalo s kojeg se na desetak minuta besplatno pristupa internetu pun je pogodak, letaka ima pregršt, a opsežnije besplatne brošure i plan grada treba zatražiti za pultom. Novi četverojezični informator za turiste o znamenitostima i događanjima u gradu i okolici rad je hvaljenog domaćeg studija Sonda. Hrpa šarenih vizitkarti upućuje pak na glasoviti svingerski klub »za parove i samce« u obližnjim Labincima.

Seks i kič prodaju turizam
»Dentro Parenzo«, prilog na talijanskom koji priprema redakcija lista La voce del popolo,
prilika je za drukčiji pogled na grad koji želi biti mnogo više od pukog ljetovališta. Iz tekstova ovdašnje novinarke Lare Musizze doznaje se da je Poreč nedavno dobio golf pucalište, da ima glazbenu školu s 35-godišnjom tradicijom, da je napokon završila obnova starog hotela Riviera, ali i da Zavičajni muzej Poreštine, kao najstarija muzejska institucija u Istri, ove godine obilježava  125 godina neprekinutog djelovanja. Šteta što je zbog radova zatvoren za posjetitelje. Ljetos zato nije manjkalo manifestacija – koncerata klasične glazbe u Eufrazijani, jazza u Lapidariju, događanja na trgu u režiji Turističke zajednice. Održan je višednevni Street art, popularni festival uličnog teatra, Istarska sabornica upravo ugošćuje 49. anale, čuvenu skupnu izložbu suvremenog stvaralaštva,
dok u galeriji Zuccato još nekoliko dana izlaže ugledni domaći umjetnik Željko Kipke.
Da je riječ o gradu mozaika, čija se bazilika nalazi na UNESCO- ovom popisu svjetske baštine, podsjećaju uglavnom turističke brošure, rijetki mozaic i suveniri i tek pokoja razglednica, a i one su, veli trgovkinja, u špici sezone poskupjele pola  kune. Uporniji će možda naći  simpatične radnje koje mozaične motive otiskuju na majice, a tek će manji dio gostiju kući ponijeti bocu iz Agrolagunine posebne linije vina, s likom biskupa Eufrazija na etiketi, nazvane Festigia prema nekadašnjoj prostoriji za gozbe.  Bižuterija, naočale, torbice i pojasevi svih vrsti nude se na svakom koraku. Dok neki odmahuju na kič, drugi vele  da bez potražnje ne bi bilo ni  ponude. Ima li krađa? – A, ima i toga…, rezigniran
je jedan prodavač koji se dovinuo  prodavati vina sa šaljivim etiketama, dovodeći Poreč u
vezu s dobrim seksom. Zašto da ne, kad za suvenir ionako prolazi gotovo sve – džezve
za tursku kavu, tepisi i orijentalne figurice, čak i velika španjolska galija iz tisuću šesto i
neke za gotovo isto toliko kuna. Istinabog, tu su i kažuni i istarska vina. »Prometa je osjetno manje nego lani«, potvrđuje nam prodavač. 

Decumanus uvijek pun
Rustikalna suvenirnica Bacchus u Eufrazijevoj ulici nudi autohtone proizvode porečke
okolice, a nedaleko se smjestila i galerija supružnika Marija i Jelice Santrač, koji žive od
vlastitog likovnog rada. Mario je za stvaralaštvo nagrađivan u zemlji i inozemstvu,  a nedavno je šokirao prolaznike kada je u radikalnom uličnom performansu bojom uništio jednu sliku nastojeći propitati narav umjetničkog djela. Kod Santračevih zamjećujemo suvenir drukčijeg tipa, art-magnet s otisnutim likovnim interpretacijama Peškere i inih gradskih vizura. U večernjoj šetnji gradom turist će možda naići na breakdancere iz udruge mladih USB, koji ne trebaju mnogo da prirede show, tek hiphop glazbu i gumenu podlogu
za vratolomije. Gradska riva otkriva pak rekordni broj portretista,  karikaturista, čak djevojčicu s violinom, pomalo tužnog lika i druge što u jeku sezone nastoje unovčiti talent.
Decumanus, središnja starogradska ulica, vrvi od gostiju u svako doba dana. Jedini market ondje radi do ponoći i navečer je dupkom pun, a fasade pojedinih gotičkih kuća zatrpane su šarenim asortimanom prodavaonica. Kako se bliži ponoć, gužva pomalo jenjava. Na velikom parkiralištu opet ima slobodnih mjesta, a mlađi nastavljaju provod u kafićima ili glasovitoj diskoteci Byblos. Kuglica sladoleda iz modrog arhitektonskog čuda nadomak Peškere košta šest, a ona specijalna čak osam kuna. Magična kuglica nije veća od obične, tumači prodavačica, no sadrži različite okuse. Kavoljupci će za macchiato na trgu izdvojiti osam kuna, gdjegdje i više. Riblja plata u eminentnom restoranu, čija je terasa puna i izvan špice sezone, za dvije osobe nudi se već po 110 kuna, dok je u objektima s renomeom (i mjestom u županijskim gastro-vodičima) više no dvostruko skuplja. Manje zahtjevan gost naći će dnevni meni za 60 kuna, a oni koji se gastronomskim finesama ni najmanje ne zamaraju mogu pojesti komad pizze ili hamburger za 15 i 20 kuna u Dekumanovoj ulici. Zgodan kompromis je fish food u Eufrazijevoj, koji za 25 kuna nudi izdašnu porciju srdela ili girica.

Martina Dodić, Glas Istre