Hrvatsku bi njezin turizam mogao doći glave!

Tako sirovu i pojednostavljenu tezu moramo postaviti, bar kao provokaciju, da bi se jednog lijepog dana hrvatska Vlada osjetila dužnom da preispita koncept turističkog razvoja, zaštite prirodne i kulturne baštine i optimalizacije koristi od ovdašnjeg turizma, u općem i privatnom, hrvatskom interesu.

Hrvatska je svoje turističke potencijale još od davnih 1960-ih godina gradila i razvijala, tumačila i predstavljala kao najvažniji kanal izvoza hrvatske robe i usluga. I to je doista tako i bilo, iako je – sjetimo se 1971. – interes za posjedovanjem ukupnog deviznog priljeva od turizma bio ograničen interesima jugoslavenske ekonomije, a osobito brigom za brži razvoj njegovih najslabije razvijenih republika, pokrajina i užih područja. Iz tih davnih dana još se sjećamo vica u kojem na nekom partijskom sastanku drug Mate postavlja tri pitanja: prvo, gdje su devize od hrvatskoga turizma, drugo, gdje su novci od zajma za autocestu Zagreb – Split i treće, gdje su Savka i Mika. Da bi našao odgovor na ta tri teška pitanja, sekretar SK-a daje pauzu, nakon koje se za riječ javlja drug Jere, s ista tri pitanja, ali i s četvrtim: gdje je drug Mate.

Otad je prošlo mnogo vremena: Hrvatska je postala samostalna, međunarodno priznata zemlja, ali je u međuvremenu znatan dio svojeg financijskog, gospodarskog, pa i turističkog potencijala prepustila strancima, velikim EU-bankama i kompanijama.

Uz kronično i visoko precijenjeni tečaj kune, gotovo sve uvozno je postalo znatno jeftinije od domaćeg pa je domaća proizvodnja atrofirala, a uvoz postao dvostruko veći od izvoza. Taj se manjak podmirivao sve besmislenijom prodajom državne imovine strancima, i istodobno sve opasnijim zaduživanjem u inozemstvu.

Hrvatska je danas odlično umrežena u veliku EU-infrastrukturu, i financijski, i telekomunikacijski, pa i odličnim autocestama, među kojima se ističe »Čačićeva« cesta Zagreb – Split. Mika je umro, Savka je unatoč nekim godinama duhovno u savršenoj formi, ali – iako je Hrvatska samostalna država – gotovo većinu deviznog prihoda na hrvatskom turizmu beru stranci, višestruko veću nego što je ikad iznošena iz Hrvatske, u vrijeme mračne SFRJ, pa i te prijelomne 1971.

Hrvatski komad turističkog potencijala na Jadranu, naime, većinu radnih mjesta otvara u zemljama, izvoznicama robe u Hrvatsku, a u Hrvatskoj manje od 60.000 radnih mjesta na bijelo, i oko stotinjak tisuća na crno (većim dijelom za uvoznu radnu snagu, jeftinu, iz zaleđa). Hrvatski turizam hrvatskoj državi donosi samo povećane fiskalne prihode (na uvoznim derivatima, na uvoznoj hrani i na ukupnom prometu, s pretežno uvoznom robom, u maloprodaji), a istodobno osigurava odlične profite stranim bankama i kompanijama, koje preko ovdašnjeg turizma posluju u Hrvatskoj.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, tijekom lipnja 2006. zabilježen je snažan robni uvoz što je, uz pad razine izvoza na godišnjoj razini, dovelo do rekordno visoke razine robnog deficita. Tijekom lipnja izvoz robe iznosio je 643,3 milijuna eura, što predstavlja smanjenje od 2,3 posto u usporedbi s lipnjem 2005. Istodobno, uvoz je dosegnuo razinu od 1,53 milijarde eura. Na godišnjoj razini vrijednost uvoza povećana je za 6,4 posto. Ta su nepovoljna kretanja tijekom lipnja kao posljedicu imala godišnji porast robnog deficita od 13,9 posto, na rekordno visokih 883,9 milijuna eura. Slične su promjene razine uvoza, izvoza te salda robne razmjene s inozemstvom i u kunskim iznosima. U lipnju je također zabilježen i pad pokrivenosti uvoza izvozom sa svega 42 posto, najnižim u novijoj hrvatskoj gospodarskoj povijesti!

Turizam u Hrvatskoj ostvaruje jednu petinu BDP-a, ali ni približno toliko koristi za državne financije, zapošljavanje i razvoj. Zbog enormnog pritiska mase stranih turista, poduzetnika i kupaca na hrvatski Jadran koji mnogi otkrivaju kao zadnji ostatak prirodnog raja na Mediteranu, i trenutačno kao jedno od sigurnijih ljetovališta, Hrvatska trpi i sve opasniji pritisak na vlasničko preuzimanje najkvalitetnijih parcela, ali i jedva izdrživu ekološku devastaciju (cjelonoćna buka, gomile škovaca, oskudica pitke vode, širenje droge i kriminala, upropaštavanje kvalitete mora, devastiranje jadranskih nacionalnih parkova itd.).

Ali, koga je za to briga – lokalne uprave, Vladu u Zagrebu, ministarstva, inspekcije, policiju, naročito pomorsku, sudove?

Ivo Jakovljević, Glas Istre