Na nedavno završenim Zimskim olimpijskim igrama u Torinu, gdje su našu zemlju Janica i Ivica Kostelić još jednom proslavili osvojivši zlatnu i dvije srebrne medalje, na službenom zadatku bio je i jedan Istrijan: Renco Kosinožić s Poreštine, službeni fotograf Hrvatskog skijaškog saveza. Kako je došlo do te suradnje, pitali smo ga jedne večeri u njegovom Studiju R u Novoj Vasi.

– Osamdesetih godina radio sam za Demo ski team Slovenije i njihov skijaški savez. Vedran Pavlek, danas direktor hrvatske skijaške reprezentacije, Ski poola i organizacijskog odbora Svjetskog kupa na Sljemenu te osobni menadžer Janice Kostelić, Nike Fleiss i Ane Jelušić, tada je bio skijaš. Našeg skijaškog saveza još nije bilo. Pavlek je bio pravi one man band – sam se natjecao i tražio sponzore, a da ne mora sam postavljati i staze, trenirao je sa Slovencima, priča Kosinožić.

Tada su se upoznali i sprijateljili. Kad je Pavlek početkom devedesetih krenuo u osnivanje Hrvatskog skijaškog saveza, koji danas ima uspješni »pogon« od 70 ljudi, pozvao ga je u pomoć. Kostelići su se tek pojavili, a novca je nedostajalo jer sponzora nije bilo. Kako je Hrvatski skijaški savez rastao, rasle su i potrebe.

Kosinožić ima najviše posla na početku skijaške sezone, kada se svi članovi reprezentacije u listopadu okupe na nekoliko dana. Tada se napravi sveobuhvatni fotosession za medije i sponzore jer poslije skijaše, zajedno s trenerima i ostalom logistikom, više nitko ne bi mogao okupiti na jednom mjestu. Nakon toga distribuira se oko tisuću Rencovih fotografija koje možemo tijekom cijele zime vidjeti po časopisima, jumbo plakatima diljem zemlje i ostalim promotivnim materijalima sponzora.

S 28 prvi put na skijama

U prvim danima siječnja na redu je utrka na Sljemenu, odnosno Snow Queen Trophy. Renco je zadužen za fotografiranje ne samo utrke, to je tek manji dio posla, već svega što je okružuje – pripreme, postavljanje staze i objekata, odnosno kompletan tehnički dio u detaljima. To poslije služi skijaškom savezu za publikacije i internu arhivu. Druga mu je funkcija fotokoordinator, što može raditi samo jedna osoba po državi. Taj posao počinje dva-tri mjeseca prije utrke kada izabire kojim će fotografima dati akreditacije. Kasnije se brine da imaju sve potrebne uvjete za rad, zajedno s Pavlekom određuje mjesta na stazi na kojima te koliko dugo smiju fotografirati, u što spada i nadzor, te im stoji na usluzi za druge zahtjeve.

– Biti fotokoordinator zahtjevan je posao koji traži velik angažman. No, sve to veliko mi je zadovoljstvo. S godinama uspostavio sam brojne kontakte i upoznao kolege, što mi pomaže da utvrdim gdje se nalazim u odnosu na konkurenciju. Pratio sam reprezentaciju na više svjetskih kupova, a Torino mi je bila druga olimpijada. Bilo je dobro. Svi smo pratili utrke, a kada su stizale medalje, zajedno smo slavili. Kada je u programu bio slobodan dan, i ja sam uživao u skijanju, dočarao nam je Kosinožić boravak na ZOI-ju 2006.

Okosnicu ove priče čini njegova strast prema skijanju. Na skije je prvi put stao tek s 28 godina, da bi četiri godine kasnije bio već učitelj, a nakon osam godina i demonstrator skijanja. Prije deset godina njegovi prijatelji i on osnovali su Ski klub Umag, koji je s današnjih 600-tinjak članova najveći i najaktivniji u Hrvatskoj. Počasne su im članice Mateja Svet i Janica Kostelić.

Motociklizam mu je još jedna velika ljubav. Prošle je godine bio u francuskoj Provansi na bikerskom susretu namijenjenom vlasnicima »harley davidsona« – bilo ih je oko 12 tisuća. Nakon toga u listopadu je s društvom mjesec dana na »harleyu« proputovao SAD od Floride do Kalifornije. Sudjelovao je na najpoznatijem motosusretu na svijetu – u Daytona Beachu gdje se okupilo 150 tisuća »harleya«. Putopis s mnoštvom atraktivnih fotografija s tog putovanja objavili su mu u jednom hrvatskom časopisu namijenjenom bikerima.

Turistički prospekti za početak

Zajedno s Umagežima, od kojih su mnogi iz Ski kluba, prije pet godina pokrenuo je Moto klub »Staaari rokeri«, koji je također vrlo aktivan i nadaleko poznat po svibanjskom humanitarnom bikerskom susretu u Stella Marisu. Za fotografiranje podrazumijeva se da je zadužen Kosinožić, gdje sam ga »žicajući« fotke i upoznala. Renco napominje da bez entuzijazma ni jedna udruga ne može dobro funkcionirati. Srž svega toga je njihovo druženje, često se susreću, a meeting pointovi su im American bar i kafić Corner u Umagu.

Za kraj nešto o poslu, nagradama i umjetnosti. U samostalne profesionalne vode krenuo je 1980. fotografirajući zavičajne krajobraze za turističke prospekte i kataloge, plakate i razglednice. U njegovom umjetničkom izražaju posebno mjesto zauzima odnos prema zavičaju. Posljednjih nekoliko godina tiskan je niz njegovih fotomonografija, a autor je i fotografija za tri knjige o skijanju u suradnji s Hrvatskim skijaškim savezom i obitelji Kostelić. Njegovi radovi objavljivani su u mnogobrojnim publikacijama u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada na nacionalnim i međunarodnim natječajima za fotografiju.

Među najdražim mu je priznanjima povelja »30. april« koju je od Grada Poreča dobio prije dvije godine. Od početka samostalne karijere predstavio se na pedesetak samostalnih i skupnih izložbi u hrvatskim i svjetskim galerijama – Italiji, Srbiji, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji i Češkoj. Otkrio nam je da je u pregovorima s poljskim uredom Hrvatske turističke zajednice u Krakowu za novu izložbu koja bi se trebala postaviti tijekom proljeća. Tema će vrlo vjerojatno biti morski motivi

Razgovarala: Tanja Kocijančić, Glas Istre