Pijem kavicu danas barem dvadeset puta, a efektivno radno vrijeme mi nije ni pet minuta. Spomenuti je stih Branimir Johnny Štulić otpjevao još prije trideset godina. Pjesma se znakovito zvala "Uvijek ista priča", a njezin naslov, kao i britka kritika ovdašnjeg birokratskog mentaliteta i kulture nerada ("Svi bi u birokraciju, tamo su bolje plaće"), vrijedi i danas, kao što je vrijedila i tada u socijalizmu. No pustimo Štulića i okrenimo se analizama koje govore da Hrvati malo rade, dok istodobno, kako pjesma veli, radno vrijeme krate ispijajući kavice.

Prašinu je početkom rujna uskovitlalo jedno izvješće Svjetske banke pod nazivom "Izvješće o konvergenciji Hrvatske s EU-om: Ostvarivanje i održavanje viših stopa gospodarskog rasta". U njemu se predlaže "ubrzavanje gospodarskih i socijalnih reformi radi oslobađanja inovacijskog potencijala Republike Hrvatske, ubrzanja integracije RH u svjetsko gospodarstvo i povećanja produktivnosti radne snage". Ono najintrigantnije u tom izvješću može se sažeti u zaključak da su hrvatski radnici preplaćeni, a istodobno slabo produktivni. Golemi nesrazmjer između plaća i efektivnog radnog vremena potkrjepljuje se usporednim podacima prema kojima su plaće u zemljama poput Mađarske ili Slovačke u prosjeku niže i do 25 posto nego u Hrvatskoj, dok im je produktivnost znatno veća.

U Svjetskoj banci smatraju da takvo stanje generira sama država omogućavajući mnogima da bolje žive od socijalnih potpora nego od rada, a bez ambicije da mijenja postojeće stanje. Analitičari Svjetske banke Hrvate – pojednostavljeno i grubo rečeno – opanjkavaju kao ljenčine i neradnike. Analiza cilja na neproduktivnost kao na boljku koju valja liječiti do ulaska Hrvatske u EU.

No, da se i studije uglednih međunarodnih institucija mogu uzimati s rezervom, pače i nemalom sumnjom, govori svježe izvješće Eurostata, Statističkog ureda EU-a. U njemu, posve suprotno zaključcima studije Svjetske banke, ispada da radne navike Hrvata ipak nisu tako porazne. Štoviše, prema Eurostatovom izvješću, zaposleni u Hrvatskoj rade više od prosjeka EU-a. Osim toga, Eurostatovo izvješće potire još jedan zaključak iz studije Svjetske banke, pa kaže da su Hrvati fleksibilni kada su u pitanju uvjeti njihovih poslodavaca za prihvaćanje povremenog rada i rada na određeno vrijeme. Podaci Eurostata za prvo ovogodišnje tromjesečje kazuju da Hrvati u prosjeku tjedno provedu na poslu 38,4 sata, dok je prosjek EU-a – 37 sati.

Učestalo se nameće teza da Hrvati malo rade jer mnogo sjede na kavama. Čak se i rafalno ispucavanje nalaza Svjetske banke u posljednje vrijeme i u medijima povezivalo s pripremom terena za "odlučne poteze" Vlade koje je navijestila premijerka Jadranka Kosor, poručivši da se u državnim i javnim poduzećima od sada crno piše onima koji ne žele raditi nego i dalje zabušavati. "Kafići su puni i ujutro, i u podne, i uvečer. I promet na gradskim cestama jednako je gust u svako doba dana pa se s pravom može postaviti pitanje: tko uopće radi? Isto tako, kada odemo u inozemstvo, u Beč, Bruxelles ili u Norvešku, gdje sam nedavno boravila, vidimo da nigdje nema toliko ljudi po kafićima kao u Hrvatskoj. To je činjenica", kaže predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Knežević.

S druge strane, prof. dr. Hajrudin Hromadžić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje na Odsjeku za sociologiju predaje kolegij Teorije svakodnevice, ne vidi ništa loše u kulturi kafenisanja po kafićima. Ona je, prema njegovom mišljenju, važan društveni ritual u međuljudskoj interakciji. "Znamo da je Svjetska banka, uz Međunarodni monetarni fond, bastion promicanja modela radikalnog kapitalizma ili neoliberalizma, to jest ideologije transformacije društva u puko tržište", kritički i kategorično tvrdi Hromadžić. (NL)