Gotovo cijelu vječnost čekao je Ivan Herak da se završi jedno mučno razdoblje njegova života. No nije još sve gotovo, jer prošlog je četvrtka donesena tek nepravomoćna presuda u ponovljenom postupku u kojem se s još dvojicom okrivljenika, Đanijem Bažonom iz Labina i Igorom Mlinarom iz Zagreba, teretio za zloporabu ovlasti u gospodarskom poslovanju, odnosno za malverzacije novcem Ministarstva turizma, kojemu je 1999. bio na čelu. Godinama obilježen nije davao izjave, a budući da se to neugodno razdoblje u njegovu životu primiče kraju, zamolili smo ga za razgovor.

– Ne tražim da nepravomoćnu presudu komentirate, ali odgovorite kako ste se osjećali kada je donesena?

– Bio sam zadovoljan. To se moglo i vidjeti. Međutim, osjećao sam se kao kada daš zadnji ispit na fakultetu – jednostavno prazno i stalno sam se pitao kome je to i zašto trebalo. Iz samoga tijeka kaznenog postupka, ponašanja suda, koji je izvodio sve bitne dokaze, prvi put sam se na sudu u Puli osjećao i u ravnopravnom položaju s tužiteljstvom.

– Kako objašnjavate prijašnju, poništenu presudu kojom ste osuđeni na četiri i pol godine zatvora i ovu koja Vas oslobađa krivnje? Što se dogodilo?

– Prvotnoj je presudi presudilo ukidbeno rješenje Vrhovnog suda, u odnosu na najodlučnije činjenice, a prva je moje zakonito postupanje u svojstvu ministra. Druga činjenica je da se sada dogodio zakoniti kazneni postupak jer je sud izveo sve materijalne dokaze, a prvenstveno one na kojima je inzistirao i Vrhovni sud. Treća je činjenica da su saslušani svi predloženi svjedoci, četvrta da je iznesen i nalaz vještaka financijsko-računovodstvene struke koji je definitivno utvrdio da nisam počinio nezakonite radnje, a čemu se sedam i pol godina opiralo Županijsko državno odvjetništvo, i na koncu peta je činjenica da u Županijskom državnom odvjetništvu nema više gospodina Vlatka Nuića, koji je naš osobni, privatni odnos pretočio u optužnicu protiv mene, i koji je vršio latentan pritisak na sud. Ne želim komentirati postupanje ranijeg sudskog vijeća, ali ću tek napomenuti što su drugi rekli. Tako, primjerice, komisija za nadzor pri Vijeću Europe, koja je pratila kazneni postupak, u svom je izviješću navela da je sudac koji je sudio u mom postupku trebao biti kažnjen. Dovoljno govori i činjenica što je Vrhovni sud naložio da se ponovno suđenje mora održati pred drugim vijećem. I ova presuda od prije nekoliko dana govori sama za sebe.

– Iz obrazloženja ukidbenog rješenja Vrhovnog suda razaznajem da se radilo o kolanju novca.

– Da. Činjenica koja je presudno utjecala da se taj proces uopće pokrene i traje toliko dugo je činjenica kolanja novca od Ministarstva turizma preko turističkih tvrtki, Mini Pama, moje tvrtke, do zaključno Riječke banke. Međutim, ta činjenica nije kazneno djelo, a sve radnje koje su između tih subjekata postojale nisu bile nezakonite, a najvažnije je od svega to da je bilo zakonito postupanje mene kao ministra turizma, a što su nedvojbeno utvrdili Državna revizija, Vrhovni sud i ovo sudsko vijeće.

– Sve ste vrijeme tvrdili da niste krivi. Ocjenjujete li danas, nakon odmaka od gotovo osam godina, drugačije razloge svojeg uhićenja i optužnice?

– Nisam došao do nikakvih novih saznanja, nego sam potvrdio dotadašnja. Moje pritvaranje i cijeli postupak nisu bili djelo ni jedne političke stranke, već grupe ljudi iz Državnog odvjetništva, policije, pravosuđa i tajnih službi. Ta grupa u svakom, a nadasve političkom smislu, pripada poraženom dijelu HDZ-a 2002. Njihov je cilj bio, imajući u vidu kada se to dogodilo, dodvoriti se novim vlastima i zadržati svoje relativno visoke pozicije u istarskom pravosuđu i Državnom odvjetništvu. Koliko su u tome uspjeli, najbolje govori ova doduše nepravomoćna oslobađajuća presuda, ali i više od toga i činjenica da nitko od tih ljudi više nije na pozicijama na kojima je bio početkom te 2000., budući da su svi maknuti iz sustava.

– Državni odvjetnik Vlatko Nuić izjavio je da je maknut zbog pokretanja postupaka protiv onih koji su mešetarili državnim zemljištem. Kako Vi ocjenjujete njegovo micanje?

– Vlatko Nuić bi se, prije nego što se upita zašto je maknut, morao upitati zbog čega je uopće došao na mjesto državnog odvjetnika. U svom se obraćanju javnosti pozvao na nekakav politički progon što je nonsens budući da je na mjesto državnog odvjetnika došao u vrijeme HDZ-a, a i otišao za vrijeme HDZ-a pa mi nije jasno tko ga je to progonio. Prema mojim saznanjima, njega je glave koštalo nekoliko kaznenih postupaka u kojima, najblaže rečeno, nije poštivao zakone RH, a u koje zasigurno spada i moj slučaj. Drugi slučaj je slučaj ubojstva mog sugrađanina Klaudija Beakovića. Naime, sudska praksa ne pamti slučaj da netko tko je osumnjičen za ubojstvo izađe iz pritvora radi toga što županijski državni odvjetnik nije stigao dignuti optužnicu. Tu je i slučaj Labincommercea, u kojem se na odluku Županijskog suda u Puli o puštanju Đure Bureka iz pritvora županijski državni odvjetnik nije žalio Vrhovnom sudu RH, a pouzdano znam da u Državnom odvjetništvu RH postoje i dokazi o tome da su za to nečinjenje u korist ljudi iz Županijskog državnog odvjetništva obavljene i određene usluge. Nuića je koštao i slučaj »Runjačica«, u kojem postoji osnovana sumnja da su neki ljudi, pa čak i iz policije, radili malverzacije s zemljištem. Nuić je morao otići i radi toga što nije poduzeo ništa zbog nezakonitosti pretvorbe turističkih poduzeća u Istri, prvenstveno mislim na dijelove pretvorbi gdje su se krivotvorile bilance uspjeha i stanja i već otplaćeni dugovi banaka pretvarali u vlasničke udjele tih istih banaka.

– Što smatrate greškama koje su utjecale na micanje Vlatka Nuića u Vašem slučaju?

– Prva je ta što je od samog početka Vlatko Nuić mom slučaju pristupio osobno. Pa čak i pod pretpostavkom da sam i počinio kazneno djelo, teretio me je po puno rigidnijem članku Kaznenog zakona, onom 337 umjesto 292. Ta mu je izmišljena kvalifikacija trebala da bi mogao zadržati nadležnost Županijskog državnog odvjetništva i da bi me zadržao u pritvoru. Druga, što nije prihvatio saslušanje svjedoka koje smo mi predlagali, kao ni materijalne dokaze, uključujući i, po meni, ključni nalaz Državnog ureda za reviziju. Usput da kažem obveza je Državnog odvjetništva da prikuplja sve dokaze pa i one koji idu u korist okrivljenih. Zato smatram da u tom djelu njegova postupanja postoji opravdana sumnja za kazneno djelo sprečavanja dokazivanja. Treća, što se protivio financijsko-računovodstvenom vještačenju, a istovremeno me je optužio da sam protupravnu imovinsku korist stekao nekim računovodstvenim malverzacijama, a k tome su još utužili i da je kredit jednoj tvrtki dan pod posebno povoljnim uvjetima, a da za to nisu pružili nikakav dokaz, nikakav izračun. Četvrta, što je Nuić obavljao i kažnjive pokušaje brutalnog sprječavanja dokazivanja. Naime, u ovom kaznenom spisu bole su mu oči dvije mjenice koje sam na ime osiguranja tog inkriminiranog kredita dao Đaniju Bažonu. Kako se istovremeno protiv mene i Đanija vodio još jedan postupak na Općinskom sudu u Pazinu, a u kojem sam isto Bažonu dao dvije mjenice na ime osiguranja povrata kredita, Nuiću je sinula ideja da pokuša realizirati plan kojega je cilj bio prikazati da mjenice iz pulskog spisa su zapravo mjenice iz poslovnog odnosa koji je bio predmet u postupku u Pazinu. Zato je istražnom sucu dao zahtjev da se pronađu te mjenice, ali na način da se one ne traže u Labincommerceu, već u mojoj firmi Midinvest. Budući da se mjenice tražene u tvrtki koja ih je izdala, a ne u tvrtki koja ih je primila, one logički nisu pronađene, što je bio i Nuićev cilj, i budući da je temeljem toga na raspravi u pulskom predmetu pokušao provući tezu da mjenice iz pulskog spisa potječu zapravo iz pazinskog. Peta greška mu je pokušaj nagovaranja okrivljenika putem odvjetnika da me terete. Šesta, na čemu je odvjetništvo radilo, a to je krivotvorenje određene dokumentacije pri čemu mislim na onaj famozni »storno« knjiženje Imperijala. Činjenica o krivnji ne proizlazi iz samo logičnih zaključaka, odnosno materijalnih dokaza, već prvenstveno iz obavijesnih razgovora autora storniranja Vere Drufovke, koja je u prvom obavijesnom razgovoru u policiji 21. siječnja 2000. na upit je li Bažonov Mini Pam vratio novac Imperijalu Rab, odgovorila da nije, ali da se iz konta kartica Mini Pama može vidjeti obveza Mini Pama, a osam dana kasnije u novom obavijesnom razgovoru kaže da je stornirala potraživanja do Mini Pama. Jedino je njezin iskaz sutkinja u posljednjem suđenju ocijenila nevjerodostojnim i rekla da se nikakva sudska presuda ne može temeljiti na njezinom iskazu. Sedma je što je Nuić vršio izuzetno velik pritisak na sud. Primjerice, kako tumačite činjenicu da je sutkinja koja je prva vodila kazneni postupak došla do završnih riječi i otišla na trudničko bolovanje. Nadalje, vršen je velik pritisak na moje odvjetnike. Tri puta su na prijedlog županijskog državnog odvjetnika Nuića kažnjavani moji odvjetnici Predrag Jošanović, Rajko Branković i Čedo Prodanović, a jednom drastičnom kaznom od 20.000 kuna i moj odvjetnik po službenoj dužnosti Ivan Hrvatin. Sve te odluke o kažnjavanju ukinuo je Vrhovni sud. Najveći i pravno nezapamćen pritisak izvršen je na mog odvjetnika Prodanovića. Naime, tri godine nakon što se Prodanović vratio u spis, Nuić se »prisjetio« da mu je Prodanović u jednom kaznenom postupku navodno prijetio te je protiv njega podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu u Puli, koje je i podignulo optužni prijedlog i zatražilo za Prodanovića zatvorsku kaznu. O utemeljenosti ove kaznene prijave tek toliko da je nakon pismenog podneska Prodanovića Glavni državni odvjetnik Mladen Bajić naložio općinskom državnom odvjetniku da ukine neosnovani optužni prijedlog. Vršen je pritisak i na medije i javnost. Godinu dana nakon pokretanja cijelog kaznenog postupka, u okolnostima kada su ljudi počeli izlaziti iz pritvora, Vlatko Nuić je u vašem cijenjenom dnevniku izašao s pričom da mu se u slučaju »Herak« prijeti te je tražio i dobio policijsku zaštitu. No, istražili smo i dokazali da mu nitko nije prijetio. Osim toga, Nuić je pritisak na sud i javnost vršio, između ostalog, putem jednog istarskog glasila u kojem je najavio da me »očekuje dugogodišnja zatvorska kazna«, što nota bene predstavlja kazneno djelo.

Najbrutalnije postupanje Nuića dogodilo se početkom 2000. Naime, Đani Bažon je već bio pušten iz pritvora, vještačenje Instituta za urbanizam, koje nije upućivalo ni na kakvu protupravnu imovinsku korist, vezano uz golf projekte, bilo je zgotovljeno i »prijetilo« je Majićevo puštanje iz pritvora. Želeći to spriječiti i neutralizirati kaznenu prijavu za traženje mita koju je Majić podigao protiv Nuića (kod Glavnog državnog odvjetnika RH je deponirana izjava bivšeg upravitelja pulskog zatvora Miroslava Brnića u kojoj navodi da je Nuić od njega – Brnića – tražio da navodnog posrednika u davanju mita Brnić pusti u pritvor k Majiću, a da se to nigdje ne evidentira. Nuić je smislio plan bit kojega je da je 5. listopada 2000. Majić pobjegao iz zatvora u Puli te se istog dana vratio u zatvor. Nuić je s planom upoznao upravitelja zatvora, naveo mu da je već osigurao krivotvorenje zapisnika policije o legitimiranju Majića na Zrinjevcu te da od njega (Brnića) traži da krivotvori zatvorske evidencije iz kojih bi ispalo da Majića tog dana nije bilo u pritvoru. Upravitelj zatvora je s ovim o čemu govorim upoznao tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Ortynskog te mu u vezi s tim dao i pisanu izjavu. Na temelju te izjave Ortynski je ishodio sudski nalog zagrebačkog Županijskog suda za prisluškivanje aktera. Oni su na sljedećem sastanku prisluškivani, no snimak (slučajno ili ne) nije bio dovoljno kvalitetan. O tim sam događanjima progovorio u »Nacionalu« i nitko od aktera me nije tužio. O tome sam razgovarao i sa sadašnjim glavnim državnim odvjetnikom i slučaj je u obradi, u završnoj fazi. Imam sve dokumente koji potvrđuju da je Majić toga 5. listopada bio u pritvoru.

– Nakon svega što ste mi ispričali gotovo mi je nevjerojatno da državni odvjetnik nekog želi strpati u zatvor jer mu se, da tako kažem, ne sviđaju njegove zelene oči. Što je zapravo pravi motiv, pozadina Vašeg uhićenja?

– Rekao sam već da je Vlatko Nuić naš osobni odnos pokušao rješavati putem državnih institucija. Prvi sukobi su bili dok sam bio potpredsjednik IDS-a i kada je trajao sukob između takozvane Herakove i Delbiancove grupe. Želeći javnosti prokazati njegovu grupu, podnijeli smo, pokojna braća Martinčić, Darko i Elio, i ja brdo kaznenih prijava protiv grupe koja je pripadala lobiju »Delbianco« (Denis Maras, Igor Štoković, Bojan Pernar, Dragan Brgić). Govorimo o 1992. i 1993. godini. Te kaznene prijave nisu previše zanimale Nuića, sve zato što je ta grupa, prema mojim saznanjima, imala zadatak razbiti IDS, što joj je djelomično i uspjelo. Kasnije su pokušali udariti na Jakovčića. Nuić nije tu grupu štitio jer joj je pripadao, već zato što je očito bio dio projekta razbijanja IDS-a.

Drugo, osobno i javno sam se protivio njegovom izboru na mjesto županijskog državnog odvjetnika, što zbog iskustva koje sam već imao s njim, što zbog toga što mislim da antifašistička Istra nije mjesto na kojem bi netko tko zastupa suprotnu ideologiju mogao u ime države nadzirati i provoditi kaznenu politiku. Treće, sjećate se događaja, ja sam bio potpredsjednik IDS-a, a u to vrijeme su obračuni s neistomišljenicima bili vrlo neobični. Prisjetite se uhićenja članova stranke Dalmatinska akcija, a ja sam bio nositelj liste regionalnih stranaka i kao takav ušao u Sabor (kolovoz 1992.) Obračun s tadašnjom vrhuškom IDS-a bio je takav da je početkom 1993. godine na Limskoj dragi u zrak dignut spomenik Hrvatska ptica. Tadašnji politički vrh za taj je čin optužio nas kao političke nalogodavce, a u najmanju ruku kao kreatore atmosfere koja podgrijava terorističke aktivnosti. Ptice na grani znaju da je Pticu u zrak dignuo ekstremistički dio Hrvatske vojske, a ta je činjenica bila poznata i Vlatku Nuiću. Međutim, ništa nije poduzeo iz svoje nadležnosti, budući da bi činjenjem naštetio političkom lobiju koji ga je postavio na mjesto županijskog državnog odvjetnika. Naš sukob vezano uz taj događaj produbio je našu, mogu reći i obostranu netrpeljivost.

– Postoji i mišljenje da ste sa svojim odvjetnicima sve činili da bi se postupak odužio.

– Ma dajte. Ja sam u cijelom procesu samo dva puta bio bolestan. Kako bi meni moglo odgovarati duljenje procesa, odnosno odugovlačenje da bi slučaj otišao u zastaru kada zastara nastupa 2020. Kako sam ja mogao utjecati na odugovlačenje kada sam 16 mjeseci bio u pritvoru, a raspravni sudac je od trenutka kada je preuzeo predmet do mog izlaska iz pritvora, u gotovo šest mjeseci zakazao samo dva puta raspravu. Jesam li ja kriv što je sutkinja otišla na trudničko bolovanje!? Jesam li ja kriv što je sudsko vijeće deset mjeseci nakon jedinstvenog postupka, radi tobožnje svrsishodnosti, razdvojilo kazneni postupak. O tome tek toliko da je postupak za golf čekao pune četiri godine da dođe na red. Dok sam bio u pritvoru, tražio sam da se, da bi se ubrzao, razdvoji postupak za Antu Golika, koji je bio bolestan, ali su se sudac i županijski državni odvjetnik tome usprotivili. Traženje izuzeća nije imalo utjecaj na odugovlačenje postupka budući da je na taj način dobiveno samo mjesec dana.

– Zašto se sve to dogodilo Vama? Niste li se još nekome zamjerili dok ste bili ministar?

– Mislim da sam bio pogodan s obzirom na to da nisam bio član HDZ-a, a dio oporbe se naslađivao mojim mukama budući da sam nakon osam godina izašao iz te iste oporbe. Borislav Škegro mi je jednom rekao: »Ti nisi nikad bio naš«, a lobiji o kojima sam govorio dobro su procijenili da se moji oporbeni kolege neće previše ubijati za mene.

U veljači 1999. postaje jasno da ću postati ministar i strukture koje su me poslije zarobile povezale su se s određenim interesnim strukturama. Bilo je izvjesno da je preostalo još godinu dana vlasti HDZ-a te da se preko mene hoteli neće moći prodavati i poklanjati kućnim prijateljima. Predsjednik Tuđman mi je rekao da su ga te obavještajne strukture uvjeravale da se bavim nezakonitim poslovima i da me ne treba imenovati ministrom, ali me je koncem travnja 1999., nakon provjera, ipak imenovao ministrom. Ali tu nije bio kraj. Te su strukture nastavile svoje aktivnosti tako da mi je početkom lipnja na sjednici Vlade Ivan Penić, tadašnji ministar MUP-a, proturio depešu iz PU istarske o mojim navodno nezakonitim radnjama u NK-u »Jadran«. Uslijedio je rad u Ministarstvu turizma, u kojem je bio ponovno velik pritisak dijela tog lobija, kako za poduzimanje određenih aktivnosti s moje strane u njihovom interesu, a tako i ponovno da me se eliminira s mjesta ministra. Tom sam lobiju odbio dati mišljenje za državno jamstvo za hotelsko poduzeće Primošten i odbio sam izdati i jedno mišljenje o okvirnom kreditu od 700 milijuna tadašnjih njemačkih maraka koji su potpisali moj prethodnik i Hypo banka. Nakon toga odbio sam dati i pozitivno mišljenje za turističko poduzeće Primošten stanovitom dr. Varošancu iz Graza. Usprkos mom protivljenju, na Vladi je donesena odluka da mu se to proda. Koliko sam bio u pravu, pokazalo se kasnije kada je nakon nekoliko mjeseci dotični vratio poduzeće onome od koga ga je dobio. Ista se priča ponovila u slučaju Kvarner expressa kada ga je trebalo prodati jednoj austrijskoj tvrtci. U prosincu 1999. iz mog je ministarstva bez mog znanja izašao projekt u Vladu »Pet gradova – pet stoljeća«, koji je u biti predstavljao projekt za pranje novca za predstojeće izbore i za kojeg sam rekao da ga povlačim s Vlade jer ne mogu stati iza njega. Nadalje, ni jednu suglasnost na prodaju hotela ili udjela u turističkoj tvrtci nisam dao. Komisija Ministarstva turizma utvrdila je osnovanu sumnju da se na Plitvicama pere novac i odbio sam dati pozitivno mišljenje za jamstvo za još jedan od kredita toj firmi.

Slijedi pokušaj raščišćavanja kriminala u mom turističkom sektoru. Tako su u Dubrovniku građevinski vještaci utvrdili financijsku rupu od oko deset milijuna njemačkih maraka, a slučaj je vezan za slučaj »Dubrovačka banka« i dalje ne treba govoriti o komu i čemu se radi. Dalje, izuzetno sam se protivio načinu kako funkcioniraju privatni investicijski fondovi u turizmu. Nazvao sam ih karcinomom hrvatskom turizma. Tada sam smatrao, a danas sam uvjeren, da stoje moćni politički lobiji i koji PIF-ovi su »razbili« hrvatski turizam. Otvoreni sukob bio je i s Državnim inspektoratom budući da su milijuni noćenja ostajali neprijavljeni, a ništa se nije poduzimalo.