Opet je grad podijeljen na dva dijela. Stigla je Velika Ona, koju samo u Hrvatskoj dočekuju kao kraljicu, iako se radi samo o činovnici tužiteljstva kojem ionako uskoro istječe mandat. "Razočarana sam", izjavila je jer se, eto, njene želje ne ispunjavaju. Nije uhapšen i izručen sudu onaj koji se ionako neće dati uhapsiti. Da je imao tu namjeru, već bi to odavno učinio.

Pomalo je, ipak, nejasno zašto je tek sada razočarana! Radi li se o razočaranju u vlastitu sposobnost i mogućnost pri pritiskanju nevažnih, perifernih zemalja koje ionako može pritiskati tko hoće i kome se prohtije? Ili je razočarana prolaznošću vlastite misije, tako da će se, kad za koju godinu kao putnik namjernik svrati u Hrvatsku, uvaliti u gužvu, neće biti rotirtki i stotina policajaca koji joj otvaraju koridor? Razočarana je, možda, i zbog toga što nakon prolaska sapunice zvane Haški sud Dragica Mostić više nikada neće biti na naslovnicama i, što je još gore, nikoga neće zanimati je li dobre, loše ili bilo kakve volje. Još manje će koga zanimati je li razočarana i zbog čega. Neće više oko nje trčati novinari niti joj se stavljati mikrofoni, niti će zujati kamere. Kao i svaki činovnik, Dragica Mostić bit će jedan u nizu beznačajnih kotačića koje bilo tko u bilo kojem trenutku može zamijeniti. Slijedom vremena završit će u zasluženoj mirovini i nitko se neće sjećati ni nje ni Haškog suda. Čak će i unucima, ako ih ima, biti dosadna ako im pokuša pričati da je jednom davno na nekom tamo Balkanu i malo zapadnije od toga pokušavala tjerati, utjerivati pravdu… a to nikome nije uspjelo ni u njenoj zemlji.

Haški sud je karikatura cjelokupnog međunarodnog sudstva. On bi mogao imati smisla kad bi u međunarodnim odnosima funkcionirala ravnopravnost među međunarodnim subjektima. No, dokle god u međunarodnim odnosima vlada pravo jačega, ne može se očekivati da jedan parcijalni sud pridonese bilo kakvom boljitku do dobrog honorara činovnicima suda. Nevažno, pa bio to sud u Nürnbergu, Haagu, Gospiću ili bilo gdje drugdje.

Kad bi sud u Haagu želio stvarno kazniti krivce (naravno, ne samo one koji su sudjelovali u ratu na prostoru bivše Jugoslavije, već poglavito one koji su ga i zakuhali), onda bi se o Haagu moglo govoriti kao o relevantnom sudu koji je spreman ući u meritum stvari. No, kao što vidimo, tamo ima diletanata iz raznih država nastalih raspadom Jugoslavije. Nema niti jednog Britanca, Amerikanca, Francuza, Nizozemca… (ispričavam se onima koje sam zaboravio ili ih jednostavno nisam spomenuo). Jedan od optuženika Haškog suda – Slobodan Milošević – nikada se ne bi usudio krenuti u rat protiv svih da nije imao zeleno svjetlo poslano sa Zapada. Uostalom, on se s nalogodavcima i razišao kad je na ruševinama Jugoslavije pokušao sklepati Veliku Srbiju. Kako nije slušao, a potom nije ni uspio, završio je na način kako završavaju svi neposlušni gubitnici – u zatvoru.

Ako se nije moglo privesti Lawrencea Eagleburgera (čuvenog uvoznika Yuga u SAD) niti se mogao privesti britanski i francuski general, onda se, barem, morao nizozemski – zbog Srebrenice. Ali nije – niti će biti. Pokolja ne bi ni bilo da je ikome od svjetskih moćnika bilo stalo da se rat zaustavi na početku. Milošević se čak, ako se i bio oteo s uzice (a nije), mogao pacificirati bombardiranjem 1991., a ne puno kasnije. Preciznije, prekasno – jer je upropašteno nekoliko milijuna ljudi. Na ovaj ili onaj način. Tragove nose skoro svi državljani bivše države. O pogaženom ponosu uzaludno je govoriti. Da je Milošević pacificiran na vrijeme, narodi bivše države mogli su se razići na civiliziran način. Onako kako su se razišli Česi i Slovaci. Možda ne baš tako civilizirano, ali u svakom slučaju ne tako krvavo kako je ispao rasplet izveden uz asistenciju bezgrešnog Zapada. Naravno, Zapad je odmah intervenirao kad je vidio da se rat razlijeva po republikama. Tako što je uveo embargo na uvoz oružja, a gle slučajnosti – Milošević i Srbija imali su ga u neograničenim količinama. Utoliko nije samo Dragica Mostić razočarana, već i svi oni koji su od nje očekivali bilo što. A tih nije bilo malo kad se Hrvatska lomila u lobiranju da se takav sud osnuje. Ali ovdje je sve, pa i taj sud – karikatura!

Pavle Kalinić

03.10.2005.