Potres na Haitima svakako je na poseban način djelovao na sve nas. Koliko je potaknuo različita razmišljanja o prolaznosti i nesigurnosti, toliko je otvorio i razna pitanja, a koja, kada su takva pitanja u epicentru zanimanja, nemaju oudgovora. Najviše nas vjerojatno zabrinjava koliko priroda može biti razorna, i zašto se baš tako često događaju prirodne katastrofe koje uzimaju toliki broj života?
Od tsunamija u Indoneziji, razornih potresa u Iranu, poplava u SAD-u, pa sve do ovoga zadnjeg potresa. Jesmo li ovo zaslužili? Ako vjerujemo da netko upravlja našim životima, zašto onda dopušta da stradava toliki broj ljudi? Ponavljam, radi se samo o prirodnim katastrofama, dakle o događajima na koje ljudski faktor ne može utjecati, odnosno, u gore navedena pitanja ne ubrajaju se ratni sukobi, ubojstva, stadavanja u prometu…
Postoji li između ova dva događaja uzročno posljedična veza? Jesu li prirodne katastrofe rezultat nekakve "odmazde" nekakve nadnaravne sile zbog ratova, ubojstava…
Jesu li prirodne katastrofe na tragu razmatranja različitih alternativnih pristupa a koja se temelje na vječnoj ravnoteži između dobra i zla, odnosno razmatranja da priroda sama po sebi uzvraća udarac zbog silnih zala koje se događaju u svijetu?
Ili se kod ovih prirodnih katastrofa jednostavno radi o gibanju tektonskih ploča u slučaju potresa, ogromne nakupljene količine vode u oblacima u slučaju poplava odnosno o prirodnim zakonima? U što vjerovati, teško je preporučiti, ali ostaje činjenica da svi mi u prvi mah pomislimo – TO SE DOGODILO JER SMO MI LJUDI JEDNI PREMA DRUGIMA ZLI.
Ako je dakle razmatranje koje je bliže nekakvoj nadnaravnoj istini da su prirodne katastrofe rezultat činjenice da smo zli, zašto onda stradavaju nevini, siromašni, obespravljeni? Ako idemo i korak dalje, pa pretpostavimo da su svi ti događaji upravljani od strane općeprihvaćenog božanstva, neovisno kako se zvao – Buda, Bog, Alah, ili kako već, a većina religija počiva upravo na prihvaćanju teorije da božanstvo vraća čovječanstvu sva dobra, ali i sva zla koja ljudi čine, postavlja se i pitanje kakvo je to božanstvo koje čovječanstvu na njihova zla vraća zlom? Odnosno, kakvo je to božanstvo koje na naša zla, ratove, međusobne mržnje, vraća još većim zlom, u obliku potresa i poplava?
Da bismo to mogli definirati moramo poći od osnovnih postulata svake vjere, a oni se ogledaju u vrlo jednostavnim poimanjima međuljudskih odnosa, a koji se moraju bazirati na poštivanju bližnjega svoga, ali i poštivanju dodijeljenih božjih zapovijedi. A većina se božjih zapovijedi bazira upravo na podizanju kvalitete odnosa čovjek – čovjek i čovjek – božanstvo.
A ako mi ne poštujemo ta pravila, zašto bi to božanstvo poštivalo naša? A koja su naša pravila? U konačnici novac, moć, utjecaj, osvajanje novih tržišta.
Niti jedno od tih ljudskih pravila ne počiva na poštivanju digniteta bližnjega svoga. Ljutimo se na to božanstvo što dopušta da stradavaju nevini ljudi. A ne ljutimo se sami na sebe kada uništavamo živote nevinih ljudi! Koliko je nevinih ljudi stradalo u ratovima, ubojstvima, razbojstvima? Koliko nas uopće zabrinjava činjenica što samo na afričkom poluotoku u ovom trenutku bijesni 120 ratnih sukoba?
Ljutimo se i na to božanstvo što uništava sve one koji ionako nisu imali jednake šanse kao i drugi, koji žive u siromaštvu i bijedi na npr. Haitima i u Indoneziji, i koji su ionako jadni, a to ih je božanstvo učinilo još jadnijima. Kolilo ima jadnih oko nas, bez posla, hrane, doma, koji isto tako nisu imali jednake šasne kao i svi drugi? A kolikima smo od njih pomogli, ili se bar potrudili da im pružimo bolju šansu, već smo ih protekcionizmom, korupcijom i nepotizmom uništili bilo kakvu mogućnost za bolje šanse?
Ljutimo se na to božanstvo što u tim tragedijama stradavaju djeca. Pa kakvo je to božanstvo koje uništava živote djeci? A koliko smo dječjih života mi uništili abortiranjem, ostavljanjem, maltretiranjem?
Ljutimo se na to božanstvo što uništava tolike lijepe pejzaže poput Haitija, Šri Lanke, Tajlanda! A kako se mi odnosimo prema čistom zraku, čistom moru ili životinjskom svijetu oko nas?
Možda su sve ove katastrofe upozorenja! Da se moramo mijenjati. Dobili smo na dar život, djecu, čisti zrak, jednake mogućnosti. I što smo sa njima učinili? U što smo pretvorili život, djecu, zrak i jednake mogućnosti.
Kada čovjek čovjeku učini zlo, tada se preko toga tako jednostavno pređe. A kada se neka nesreća pripiše božanstvu, onda počinju sumnje u ljubav toga božanstva prema čovjeku. No, čovjek je samo u jednom malom poljskom gradu – Auschwitzu, pobio više ljudi nego to božanstvo u svim dosadašnjim katastrofama kroz svu povijest čovječanstva.
Ako nismo skloni vjerovati u božanstvo, vjerujmo da priroda vraća za sva zla koja joj činimo. Bilo kako bilo, vrijeme je da katastrofe počnemo shvaćati kao upozorenja da se moramo mijenjati na bolje.

zzlevak