Kultura malih kvartovskih dućana u kojima se susjedi i poznanici zaustavljaju da izmjene pokoju rečenicu, čini se, iščezla je među desecima kilometara nakrcanih polica u velikim centrima na gradskoj periferiji. U nakani da ponude najniže cijene za najbolju ponudu, shopping centri doslovce vode međusobne ratove u kojima su građani, po svemu sudeći, kolateralne žrtve bez mnogo izbora i s još manje utjecaja. No, poplava velikih trgovačkih centara sa zvučnim, svjetski poznatim imenima nije zahvatila samo gospodarski centar Hrvatske – Zagreb – već se ravnomjerno prelijeva njezinim cjelokupnim područjem.

Centar po centar, u Hrvatskoj je na jednog stanovnika došlo 400 kvadrata shopping centra u kojemu prosječni Hrvat provodi nekoliko sati tjedno. No, da Hrvati vole kupovati, nije novost, a brojke i mišljenja ekonomskih stručnjaka idu u prilog činjenici da je trgovina u Hrvatskoj najbrže rastuća gospodarska grana koja na dnevnoj bazi nudi gotovo najviše radnih mjesta. Zašto se onda Hrvati žale na brojnost trgovačkih centara i trebaju li mjerodavni zaustaviti val gradnje shopping centara, što se proteklih mjeseci i godina širi brzo poput tsunamija? Gleda li se postotak starijih ljudi, Hrvatska je zemlja u kojoj prevladavaju stariji građani, a upravo su oni populacija koja najmanje odlazi u velike shopping centre. Većina centara svoje marketinške ponude oblikuje prema stereotipu mlade, najčešće četveročlane obitelji koja vikende provodi u kupnji kao novom obliku obiteljskog druženja. Tu se, neizbježno, nameće i pitanje rada nedjeljom jer, ako je suditi po činjenici da su shopping centri svakog sata i svakog dana u tjednu krcati, Hrvatima je očito draža zvonjava kolica koja guraju ulaštenim podovima shopping centara nego crkveno zvono koje poziva na umjerenost i samokontrolu. Spomenuta starija populacija i dalje najviše posjećuje crkve te se protivi radu nedjeljom pa valja, dakle, zaključiti da će mali kvartovski dućani, koji trenutno sve više propadaju, ipak preživjeti. Svaki će zagrebački kvart, unatoč sustavnoj izgradnji novih shopping centara, imati barem dva "domaća" dućana, dok će neka manje gospodarski razvijena i slabije napučena mjesta u Hrvatskoj i dalje ovisiti o jednom dućanu, od kojeg su neke kuće nerijetko udaljene i kilometrima, bez obzira na to što se možda samo nekoliko kilometara dalje nalazi novi, ogromni shopping centar.

Hladnoća, nezgrapnost i veličina shopping centara, koji neizbježno aludiraju na ogoljenost ljudske komunikacije čineći ljude tek figurama što se, vođene pravilima kapitalizma, pomiču po crno-bijelim pločicama, dugoročno gledajući, nisu budućnost (Lidl, primjerice, koji gubi bitku na tržištu), a neka toplija i srdačnija mjesta, na koja su ljudi navikli, očigledno imaju mnogo duži vijek.