Razlog Izbora Hrvatske za domaćina Svjetskog rukometnog prvenstva nesumnjivo su iznimni rezultati sjajnih rukometaša i stručnog vodstva u Hrvatskom rukometnom savezu, kako piše i u priopćenju koje je Upravni odbor HRS-a sa sjednice održane u ponedjeljak odaslao u javnost. Međutim, nesporno je da su u procesu organizacije tog velikog sportskog natjecanja nastali problemi, i to ne samo u komunikaciji između gradova domaćina i HRS-a. Dio tih problema vezanih za Poreč dobio je i zasluženu medijsku pažnju. A upravo to je, izgleda, najviše zasmetalo vodstvu HRS-a: činjenica da su zahtjevi za financijskom potporom postali javni podatak, prije nego što su dogovoreni. A posebno je znakovita činjenica da HRS mjesec dana prije početka prvenstva nema ugovore s gradovima domaćinima – ponudio ih je prije nepuna dva mjeseca. Nisu li trebali biti utanačeni prije nego što je počela gradnja dvorana po standardima svjetske rukometne organizacije? U svakom slučaju, najveći problem u čitavoj priči je da nema novca.

Rasprodajom do prvenstva
Kad račun stigne na naplatu, a novca nema, onda se rukama i nogama grebu ne bi li ga pronašli, bez obzira na kolateralne žrtve. Novca, očito, nemaju dovoljno ni gradovi ni HRS. Takva vrsta troškova mora se pokriti iz tekućih prihoda. Ne može Grad prodati zemlju i time sufinancirati Svjetsko rukometno prvenstvo. No, trenutno nije važno tko je kriv što nema novca, jer prvenstvo je pred vratima i treba stisnuti zube. Navodno sponzori otkazuju ugovore zbog krize u gospodarstvu, ali to je vjerojatno samo dio problema. Država je jamčila za domaćinstvo, premijer Ivo Sanader na čelu je Organizacijskog odbora, pa je logično očekivati da on i prereže gordijski čvor. Na pitanje koje smo postavili još 22. studenog o nenadanim financijskim zahtjevima HRS-a iz Ureda premijera do danas nije stigao nikakav odgovor. No, barem je nakon sjednice Upravnog odbora HRS-a jasno da gradovi domaćini nisu upitni. Teza HRS-a da su »gradovi domaćini od Vlade dobili veliku pomoć u izgradnji sportskih dvorana, kakve bi teško sami mogli izgraditi«, kao argument za financijske obaveze u organizaciji potpuno je promašen.
Činjenica je da su gradovi uglavnom dobili od Vlade 50 posto novca za gradnju i 25 godina održavanja dvorana, ali je isto tako malo vjerojatno da bi svih šest gradova gradilo dvorane po propisanim standardima. Poreč bi skromniju dvoranu, koja bi zadovoljila potrebe lokalnih klubova, vjerojatno dobio nakon gradnje nove škole. A da bi sagradio za porečke prilike nesporno velebnu dvoranu na Žatiki, od Vlade je Grad dobio zemljište na Facinki, koje je trebalo dobro unovčiti za gradnju dvorane. A to još nije učinjeno, već je dvorana građena kreditom od 75 pa još 46 milijuna kuna, koji će se otplaćivati iz proračuna. Završenom dvoranom trenutno nitko ni ne upravlja, a slijedeće godine iz izvornih se prihoda proračuna mora samo za najam dvorane (koji je istovjetan godišnjem anuitetu otplate 75 milijuna kuna kredita) platiti gotovo devet milijuna kuna. Koliki će biti troškovi održavanja i plaća još je potpuna nepoznanica.

Skupo plaćena dvorana
Dakle, Poreč ima dvoranu jer je prihvatio domaćinstvo Svjetskog rukometnog prvenstva, ali koliko će to koštati njegove građane još se ne zna. Izvjesno je jedino da sigurno neće biti jeftino. A sada na sve to još stiže i breme sufinanciranja samog prvenstva. I logično je da Poreč kaže – stani malo. Nismo se tako dogovorili. Pogotovo ako HRS pošalje ugovor u kojem obavezaje Grad na 3,5 milijuna kuna troška, o čemu nikad prije" nije bilo spomena. Bilo bi u najmanju ruku pristojno od HRSa da je Organizacijskom odboru i gradovima domaćinima predočio problem nedostatka novca pa da se u otvorenom razgovoru našlo rješenje. Umjesto toga, ugovoru je priložen troškovnik koji se može tumačiti samo na dva načina – ili netko želi namaknuti novac za neke druge troškove, ili je troškove dogovarao netko tko tom poslu nije dorastao. Ili su pak otkazali sponzori, koji mjesec dana prije početka prvenstva u njemu ne vide svoj interes.

Sniježana MATEJČIĆ