Vrlo često kada god određena skupina koja nastoji izreći neslaganje sa nečim, tada se koriste personifikacije kubanskog vođe gerilaca, Ernesta Che Guevarre. To je posebno karakteristično za mlađe naraštaje u Istri. Je li to ispravno teško je reći, jer se iza pokreta Che-a krio militantni način sukobljavanja sa svim neistomišljenicima.
Uloga Che-a bila je toliko značajna da je prema povijesnim zapisima bio delegiran da potiče i organizira vojne gerilske hunte prema dobivenim ovlaštenjima u drugim zemljama Afrike i Južne Amerike. Zbog toga poistovjećivanje nečijeg neslaganja sa mišljenjem većine možda i nije najbolje poistovjećivati sa životom i djelom Che-a, premda je isprva taj pokret i bio zamišljen kao nešto pozitivno, ali je kasnije prerastao u nešto potpunu drukčije.
No, svatko ima pravo izreći i pokazati što misli, no, pomalo boli činjenica da mi u Istri, ili točnije u Poreču, imamo puno plemenitijeg velikana, čija žrtva na puno romantičniji, pravedniji način personificira neslaganje sa nečijom tiranijom, a da to neslaganje nije vezano uz poticanje mržnje prema onima koji ne misle isto. To je, pogađate, Joakim Rakovac.
Koliko smo nesvjesni njegove žrtve i značaja za kompletan tijek II svjetskog rata na ovim područjima govori i činjenica da je godišnjica njegove pogibije protekla vrlo nezapaženo. Sama obljetnica traje jedan dan, ali njegovu bi žrtvu dugoročno bilo možda najbolje personificirati uz patnje potlačenih i na taj način obnavljati sjećanje na njega. No, to se ne događa, kao da su naši idoli neki daleki ljudi koji nemaju nikakve veze sa našim područjem i našim načinom razmišljanja.
Mi Istrijani nismo militantni tipovi, a kada i moramo uzeti oružje, tada to činimo s dignitetom i ne sa željom sijanja mržnje i sukoba, a upravo je to gerilski pokret Chea činio. Djelo Joakima Rakovca je potpuno drukčije, premda jednim dijelom militantno, ipak iz tog militantstva nije izlazila mržnja.
Uz pijetet prema obje smrti i posebno uz pijetet prema obitelji Joakima Rakovca, da bismo definirali uz čiju bisno se žrtvu zapravo trebali personificirati, potrebno je pogledati postoji li uopće sličnost između te dvije karijere! Je li je život i djelo Chea zanimljivije, junačkije, premenitije od Joakimova?
Oba su bili vrsni gerilci. Oba su nevjerojatnom lakoćom uza sebe vezivali mase. Oba su svoje napredovanje temeljili na izuzetnoj želji za slobodom, i na uspjesima u vođenju gerilskog rata. Oba su bili na listi najtraženijih gerilaca koje su sastavljali njihovi neprijatelji. Oba su svojom žarkom borbom mijenjali svijet i pogled svijeta na one male i obespravljene.
Uz obje smrti se i dan danas vežu misterije o izdaji unutar vlastitih redova. Neprijatelj nije htio niti jednog od njih uhvatiti živog, već je i jednog i drugog trebalo što prije likvidirati. Che je strijeljan. Nimalo romantična smrt, ona koju vojnik nikako ne želi. Uz dužan pijetet, Cheova je smrt bila ipak trenutna.
Kakva je bila Joakimova smrt? Joakim Rakovac pogođen je iz klasične zasjede. Ranjeni Joakim Rakovac nije htio biti teret svojim suborcima te je naredio da ga ostave, da ih ne usporava, te je umirao dugo, teško i na najgori način, sam. Takvu smrt, za svoje suborce, poželio bi svaki vojnik. Dakle, već bismo se zbog načina na koji je poginuo, Joakimom trebali posebno ponositi.
I Che i Joakim Rakovac najprije su pokopani u neobilježenom grobu, niti za jedan se nije smijelo javno znati. Posmrtni ostaci i jednog i drugog kasnije su prenešeni na mjesta koja će uvijek podsjećati na njihovu žrtvu.
Toliko nevjerojatne sličnosti, a toliko razlike.
Najveća je razlika u našem poimanju žrtve i jednog i drugog. Dok bi se svaki svjetski grad dičio žrtvom Joakima Rakovca, kojega cijeli svijet poštuje kao istinskog borca protiv fašizma odnosno tiranije, mi je se gotovo sramimo, te kao simbole naše vlastite borbe protiv obespravljenih koristimo život i djelo osobe koju pola svjetske populacije diže na pijedestal istinskih boraca protiv tirana, dok ga druga polovica smatra ratnim huškačem, gotovo pretečom modernog terorizma.
Premda vrlo slični i u životu i smrti, osnovna je razlika ipak u tome što je i dok je ratovao protiv Talijana i Nijemaca Joakim Rakovac poticao suživot Talijana i Istrijana. A to je ipak najsličnije nama Istrijanima. Che je ipak, svjesno ili nesvjesno, poticao mržnju prema onima koji nisu mislili isto.
Ako želimo istaknuti da se ne slažemo sa nepravdom, a da pritom ne sijemo mržnju prema dugima, izbor je valjda jasan.

zzlevak