Dvanaestogodišnji Florend Ćosa je zahvaljujući prvenstveno hladnoj glavi i spretnosti, koju ponekad ne posjeduju ni daleko stariji i hladnokrvniji od njega, spasio članove svoje obitelji iz sigurnog zagrljaja smrti. On je, naime, shvativši da ne može probuditi roditelje i starijeg brata nazvao 94 i spriječio tihog ubojicu da odnese njegove najmilije.

Priča o curenju ugljičnog monoksida iz novomontirane peći na plin počela je desetak dana ranije. Otac obitelji Kadri i njegova supruga Ćibrija još su na Badnjak posjetili obiteljskog liječnika žaleći se na učestale glavobolje i povraćanje. Objasnivši im da su najvjerojatnije nešto loše pojeli, preventive radi poslani su na zarazni odjel, gdje je opet sumnja pala na pokvarenu hranu.

"Tri dana od posjeta liječniku, obitelj je bila kod kuće. Supruga i stariji sin ponovno su se žalili na glavobolju, a ja sam otišao prošetati. Vrativši se oko 18 sati, vidio sam da su zaspali pred televizorom. Posljednje čega se sjećam je da sam se, u želji da je pokrijem, nagnuo nad ženu. I to je sve. Drugo se jutro, nakon trinaest sati bez svjesnog stanja, budim u bolnici s infuzijom u ruci", priča nam Kadri Ćosa, koji je naknadno saznao da mu je život, baš kao i supruzi i sinu, petnaestogodišnjem Arbnaru, spasio najmlađi član obitelji, dvanaestogodišnji Florend.

Strašno mi je bubnjalo u ušima
Događaje nam prepričava Florend. "Vidjevši da svi spavaju i sam sam otišao leći u svoju sobu. Oko tri sata iz sna me probudilo neugodno i bolno bubnjanje u ušima. Budući da me boljelo, dignuo sam se i otišao u bratovu sobu pitati ga da li i njega bole uši. Nisam ga mogao probuditi, pa sam išao kod roditelja. No, i njih nisam mogao probuditi, a tata je samo govorio ´aaaaa´. Brzo sam uzeo telefon i počeo nazivati broj 49, ali telefon nije reagirao. Shvatio sam da moram zamijeniti znamenke te sam odmah potom dobio neku tetu s druge strane žice. Ona me pitala tko sam i koliko godina imam. Kada sam joj sve objasnio, zatražila me da stavim slušalicu blizu tate da bi mogla čuti kako diše. Rekao sam im adresu i za petnaestak minuta hitna pomoć je stigla i sve nas odvezla za Pulu. Ma, nisam se uopće uspaničio, sve mi je to nekako bilo jasno i znao sam što moram raditi", veli simpatični Florend. Uostalom, dodao je, pa svako dijete zna nazvati 94 i zatražiti pomoć.

Kao nagradu za hrabrost Florend je od djelatnika rovinjskog HMP-a dobio knjigu "Vlak u snijegu" s posvetom "Nije hrabar onaj koji se ne boji, već onaj koji zna savladati strah". Strka je također nastala kada se vratio u svoj šesti razred kanfanarske osnovne škole, gdje su mu prijatelji i učitelji čestitali na podvigu. U trenu je za sve njih, kao i za svoje selo Sošići, postao pravi mali heroj. Veli da je sada jako popularan.

"Naše nam je dijete spasilo živote", kaže mama Ćibrija. "Svi se čude kako je to zrelo i profesionalno obavio pa sada sa svih strana od obitelji i prijatelja dobivamo primjedbe da ga moramo još više maziti i paziti. I sama sam bila iznenađena njegovom zrelošću i, nazovimo, hladnokrvnošću. Međutim, uplašio se tek kasnije, pogotovo kada je čuo da nas je od sigurne smrti dijelilo tek nešto više od sat vremena. Dijete u njemu suprug i ja prepoznali smo u trenutku kada smo se vratili iz bolnice i kada nije želio da spavamo u spavaćoj sobi (gdje nas je našao). Uz to, ponovno se, baš kao i kada je bio sasvim mali, nekoliko noći za redom privijao uz nas", veli mama.

Obitelj Ćosa u barokomori
"Najdužih dvadeset minuta u životu bilo je kada sam se probudio u bolnici i nisam mogao dokučiti što mi se zbilo i gdje mi je obitelj. Strašan je to osjećaj kad ne znaš za suprugu i djecu. Sreća u nesreći bila je ta da smo se svi – djeca, supruga i ja – našli u barokomori. U svakom slučaju, sretan sam što smo svi živi i zdravi i što sam u ovoj nesretnoj situaciji saznao koliko oko sebe imam dobrih i pravih prijatelja. Najsmješniji je trenutak bio kada me pacijent do mog kreveta, očito iznenađen silnim pozivima na mobitel, pitao jesam li neki važan čovjek.

"Da niste u Vladi kada vas toliko zovu?", pitao je. "Dobro, možda niste političar, ali ste sigurno svjetski čovjek – govorite i albanski i hrvatski", zaključio je bolnički cimer, na što sam odgovorio da sam samo sretan – jer moj sin izrasta u velikog i plemenitog čovjeka.

(Nina ORLOVIĆ RADIĆ, snimio Milivoj MIJOŠEK, Glas Istre)