Gospođe i gospodo,
cijenjeni organizatori i sudionici velesajamske priredbe, poštovani gosti i uzvanici,

Još jednom pripalo mi je zadovoljstvo da otvorim tradicionalni Jesenski međunarodni zagrebački velesajam. Odmah na početku upućujem čestitke organizatorima, a svim sudionicima, iz zemlje i inozemstva, želim uspjeh. Ovaj velesajam ima svoju bogatu povijest i on ima svoje nesumnjivo mjesto u gospodarskom životu Republike Hrvatske, pa i šire.
Malo je, ako kažem da mi je drago što sam danas opet s vama. Ne, meni je više nego drago, ovo je prilika koju ni pod koju cijenu ne bih propustio. Jer, upravo ste vi onaj auditorij s kojim želim podijeliti svoja razmišljanja o stanju hrvatskoga gospodarstva, a ta razmišljanja naprosto moram javno iznijeti. Možemo reći da gospodarsko stanje zabrinjava. Ponavljam da zabrinjava!
Vi znate da ja, kao predsjednik Republike, ne mogu izravno utjecati na gospodarsku politiku. Ali, ja mogu otvoreno reći što mislim. Dapače, smatram to svojom dužnošću. Pri tome ne vodim računa ni o stranačkim, ni o bilo kakvim drugim interesima, osim – naravno – o interesima građana. To je prednost moje pozicije i ja ću je i danas iskoristiti, baš kao što sam to učinio upravo ovdje prije godinu dana. Vi procijenite koliko smo napredovali i koje rezultate smo postigli.
Prije godinu dana upozorio sam da se Hrvatska stalno zadužuje i da rasprodaje svoju najvrjedniju imovinu. Spomenuo sam da smo se u godini 2006. svakoga dana zaduživali za 9 milijuna i 600 tisuća eura. Ima li pomaka nabolje?
Vi procijenite!
U prošloj godini svakoga smo se dana zaduživali za novih 10 milijuna i 153 tisuće eura. A u ovoj godini rast duga i dalje se vjerojatno ubrzava.
Prije godinu dana upozorio sam na štetno zapostavljanje proizvodnje i na upravo tragičnu činjenicu da izvozom ne pokrivamo ni polovicu robnoga uvoza. Da vidimo što se promijenilo.
Odgovor možete sami pronaći.
Mada su svi na riječima protiv toga, nastavlja se rasprodaja onoga što sam prošle godine, upravo ovdje, nazvao obiteljskim srebrom. Danas svjedočimo prodaji INA-e, zajedno s njezinim, odnosno hrvatskim izvorima nafte, plina i vode. Pazite, govorim o tvrtki koja je prošle godine povećala čistu dobit za nevjerojatnih gotovo 170%. Narodski rečeno – o koki koja nosi zlatna jaja!
Da i ne govorim o tome kako udio u vlasništvu INA-e znači i veću mogućnost utjecanja na energetsku budućnost zemlje, o čemu u znatnoj mjeri ovisi i naš ukupni ekonomski razvoj. Može li mi netko dati suvisli odgovor na pitanje zašto se toga odričemo u turbulentnim vremenima, kada se svi otimaju za izvore energije i nadzor nad njima?
Bojim se da ne može!
Zbog mojih prošlogodišnjih upozorenja neki su me gotovo ismijali. Otada je prošlo dvanaest mjeseci. Zanima me da li je još nekome do smijeha?
Zbog tih istih upozorenja, odnosno procjena, neki su me napali da zagovaram devalvaciju kune, što će izazvati inflaciju i naštetiti građanima koji otplaćuju kredite s deviznom klauzulom. Istina je, međutim, da ja riječ „devalvacija“ nikada nisam ni izgovorio, ali se jesam izjasnio protiv postojanja tabu tema u gospodarstvu, kao i inače u društvu, uključujući i tečaj nacionalne valute. A što se dogodilo u međuvremenu?
Kuna nije devalvirala, nego je još ojačala, ali je ubrzana i inflacija. Ja znam da je veliki dio inflacije uvezen. I na opasnost inflacije upozoravao sam prošle godine, pa su mi odgovarali da to jednostavno nije istina. Sada smo s tom „neistinitom istinom“ izravno suočeni, s time da je inflacija kod nas gotovo dvostruko veća nego u Europi. Tko će odgovoriti na pitanje: zašto?
Inflaciju bismo mogli opisati kao porez za koji se ne glasuje u Saboru, ali koji su svi primorani plaćati kroz povećane cijene. Znamo da je najbolji porez onaj koji obuhvaća najveći krug poreznih obveznika. U skladu s tom logikom sada su najviše porasli troškovi života. A što se plaća tim stihijnim, ilegalnim porezom? Reći ću vam – što.
Plaća se potrošnja koja je toliko narasla da je ne mogu pokriti ni naš bruto domaći proizvod, ni rastući inozemni krediti, ni rasprodaja imovine. I onda se to pokušava opravdati navodno velikim socijalnim davanjima i izdacima za zdravstvo, pa nismo daleko od zaključka da rastrošnost umirovljenika izaziva inflaciju i destabilizira nacionalnu ekonomiju.
Da nije tragično, bilo bi smiješno! Ali – tragično je i ja to ipak moram reći!
A sve se to događa u vrijeme kada buja administracija i kada – kao gljive poslije kiše – niču projekti skupih, neproizvodnih investicija. Navest ću samo jedan primjer. Jedan, jedini, a ima ih mnogo. Kada ulazite u Zagreb iz smjera Rijeke, odnosno Splita, uočit ćete s jedne strane ceste gigantsko gradilište dvorane za rukometno prvenstvo, a s druge – nedovršenu bolnicu koja takva, nedovršena, stoji već više od dva desetljeća. Jer, kažu, za bolnicu nema novaca.
Kažu u zdravom tijelu zdrav duh. S jedne strane sport, a s druge strane bolnica. Iako taj primjer možda više neće biti umjesan jer sam malo prije s gradonačelnikom Bandićem razgovarao i on mi je potvrdio da su pri završetku dogovora oko te zagrebačke bolnice. Ako je to tako sljedeći put taj primjer neću iznositi.
Idemo dalje: već dva desetljeća u Hrvatskoj nije izgrađen ni jedan veliki novi proizvodni objekt, a mnogi postojeći u isto su vrijeme doslovno uništeni.
I tko je tome kriv? Politika!
Točno je, i na području socijalnih davanja treba uvesti više reda, ali ona ne pokreću inflaciju. Nju pokreću narasla birokracija, neracionalni teritorijalni ustroj s previše županija i općina, te stalno zapostavljanje i uništavanje proizvodnje. A ono što uvijek naglašavam je proizvodnja za izvoz.
Inflaciju pokreće politika koja troši, a ne zarađuje, ili, da to kažem drugim riječima, pokreće je politika kojoj je potrošnja prva rupa na svirali, a pitanje je što je deveta rupa na svirali!
I da me se ne bi pogrešno i tendenciozno interpretiralo jer toga će poslije moga istupa biti. Ja ne govorim ni o jednoj vladi, sadašnjoj ili bivšoj, ni o jednoj stranci, vladajućoj ili oporbenoj. Cijelo je naše društvo ustrojeno izrazito neracionalno. Zamislite stroj koji za svoj pogon troši više energije, nego je stvara. Tim je strojem nemoguće dobro i sigurno upravljati.
Naravno, dužan sam vam i odgovor na pitanje: kako se boriti protiv inflacije? Moram reći svoje mišljenje. Najkraće rečeno – uklanjanjem njezinih uzroka, a to znači mijenjanjem politike. Do sada svjedoci smo samo apela trgovcima da snize cijene. Ne tvrdim da i ta mjera nema određene učinke. Ima. Da, i ona može usporiti rast inflacije. I to je točno. Ipak, to jest i ostaje, kao što sam već i nekoliko puta rekao, samo palijativna mjera koja ne zadire u korijene inflacije. Mi to pitanje moramo riješiti sustavno.
No, u odazivu trgovaca na Vladin apel vidim i nešto dobroga: njihova logika da se, naime, prilagođavaju mogućnostima kupaca, morala bi postati i logika nas političara koji odlučujemo o potrošnji. Konkretno: političari bi se morali prilagoditi realnim mogućnostima zemlje.
Umjesto neproduktivnih građevina morali bi projektirati uvjete za rast proizvodnje, umjesto zapošljavanja u administraciji, morali bi omogućavati zapošljavanje ljudi na poslovima sa što većom dodanom vrijednošću.
U jednoj rečenici: proizvodnja za izvoz mora postati naš najvažniji gospodarski projekt. Ne govorim o projektu kojim se na kratki rok dobivaju glasovi na izborima, nego o projektu kojim se na dugi rok osigurava budućnost ove zemlje!
Konkurentnost mora postati svojstvo ne samo gospodarstva, nego i cijele države. Svi smo, naime, na istom – globalnome tržištu. I valja se riješiti iluzije da ulazak u Europsku uniju rješava sve naše probleme. Unija nije rješenje, ona samo stvara mogućnost da se problemi rješavaju lakše, bolje i brže, ali rješavati ih moramo mi sami. Budite sigurni da neće nitko drugi rješavati naše probleme umjesto nas.
Kada već spominjem Uniju, samo usput, još nešto: mi moramo voditi računa o tome da je recesija u svijetu simptom krize neoliberalne ekonomije, te da uloga države ponovo jača čak i u zemljama u kojima bi se to najmanje očekivalo. I to će utjecati na stanje i na kretanja u Europskoj uniji, a ne samo problemi s njezinim ustavom, odnosno Lisabonskim ugovorom.
Na kraju, još riječ-dvije o tome kakve posljedice imaju postojeće stanje i postojeći ekonomski model na društvo kao cjelinu, a posebno na mlade generacije. O tome se malo govori, bojim se i malo razmišlja, a – trebalo bi.
Mi imamo i njegujemo društvo u kojem se proizvodnja zapostavlja na račun mešetarenja, sustavni rad na račun brzoga bogaćenja, znanje na račun snalaženja u mutnome, a sposobnost na račun stranačke, klanovske ili neke druge podobnosti. Kakve poruke šalje takvo društvo, kakvi su primjeri estradizirani uspješni ljudi, pripadnici navodne društvene kreme?
Treba li se onda čuditi znakovima društvene dekadencije – od depopulacije do porasta kriminaliteta? I rješava li se to tako da se činjenice poriču, ili prešućuju? Čisto sumnjam!
Ja nisam dobio mandat da bih se pomirio sa stanjem koje ide prema lošijemu, nisam dobio mandat da bih šutio. Moj je mandat da govorim u ime građana ove zemlje, u ime većine tih građana koji žele pošteno raditi i zaraditi, kako bi mogli pristojno živjeti. Skup ljudi iz gospodarstva kao što je ovaj što se okuplja svake godine na otvaranju Jesenskog međunarodnog zagrebačkoga velesajma učinio mi se pogodnim forumom da na to upozorim.
Eto, drugu godinu za redom bio sam prisiljen iskoristiti ovu prigodu da vrlo kritički govorim o stanju u našem gospodarstvu, pa i u društvu uopće. Doista, bio sam prisiljen na to.
Nadam se i vjerujem da ću za godinu dana moći govoriti u drugom i drugačijem tonu. Uostalom i vi ćete na forumima analizirati i predložiti što bi se trebalo napraviti. Još jednom svim sudionicima ove priredbe želim uspjeh i proglašavam 84. Jesenski međunarodni zagrebački velesajam otvorenim.
Hvala!