Nagradu obično prati medijska pozornost koju se određenoj »akciji« često nastoji osigurati unaprijed, pokroviteljstvima ili organizatorskim statusom pojedinih novina i televizija.

Kada se o nagradama i nagrađenima piše, to obično bude u superlativima, a to je pak »dokaz« ili »potvrda« nečije uspješnosti, dobroga rada, kvalitetnih ulaganja i tome sličnog. To je i argument kojim se pred javnošću najlakše začepe usta »dežurnim« ili »prigodničarskim« kritičarima koji iza dvije, tri ušminkane fasade, trga i cvjetnjaka i namještenih osmjeha turističkih birokrata vide da je najčešće riječ o medijski uljepšanoj stvarnosti ili nesrazmjeru između uloženog javnog novca i dobivene kvalitete.

Izostanu li, iz bilo kojeg razloga, nagrade, još ako su ranije bile redovite, vrlo se brzo i raspoloženje javnosti mijenja i turističko mjesto koje je po nagradama do prekjučer bilo supercvjetno, gotovo obnoć postaje takoreći zadnja selendra. Krasan primjer ovome je Poreč, po nekim parametrima vodeći i najvažniji hrvatski turistički centar.

Neosporno je da gradska vlast, turistička zajednica i veliki hotelijeri troše milijune i milijune kuna na uređenje grada i okolice upravo da bi se Poreč svidio turistima (potom i građanima). O »kičerskom usmjerenju« uređenosti Poreča, posebno njegovih cvjetnih površina, može se i mora raspravljati, ali grad i njegova primorska okolica su najvećim dijelom uredno pometeni, pokošeni, podšišani, zaliveni i umiveni. Usporedba s drugim turističkim mjestima na hrvatskom Jadranu pokazuje da je ta slika iznad prosjeka i ne iznenađuju brojni turistički i plavi cvjetovi, zlatna sunca, ferali i ostali nagrađivački simboli kojima se Poreč kroz desetljeća kiti(o). U tom dugogodišnjem nizu dogodio se čak i apsurdni presedan da je Poreč prije dvije godine izuzet iz konkurencije za tzv. Turistički cvijet, nagradu za kvalitetu turističkog odredišta koju dodjeljuju Hrvatska televizija i Hrvatska gospodarska komora. Naime, taj je cvijet Poreč ubrao sedam ljeta zaredom, od njegovog prvog dodjeljivanja 1997., pa je valjda postao medijski dosadan i bahat jer uz to gradu je stizalo i cvijeće za najuređeniji trg, najboljeg direktora turističke zajednice… sve do toga da je 2004. organizator za Poreč izmislio i dodijelio mu »Veliki zlatni cvijet«, a istom je ovaj grad bahato povučen iz konkurencije »na tri godine«, »kako bi i drugi gradovi dobili prigodu«.

Lani Poreč nije dobio nikakav cvijet niti bilo koju turističku nagradu, ne računajući »Zlatni štramac« u satiričkoj La kosti, i odmah je bahatost zamijenilo negodovanje javnosti.

Nezadovoljstvo je dodatno povećavala zavist zbog nagrada kojima su se sve češće počeli kititi i odgovarajuće hvastati neposredni porečki susjedi i konkurenti – posebice Umag i Rovinj.

Sada su i apologeti porečkog političkog i turističkog establišmenta počeli primjećivati inače godinama šporke kantune, derutne zgrade (hotele čak), građevinske radove tijekom predsezone, pa i u špici, nesnosni prometni kaos, katastrofalnu neuređenost i još katastrofalniju štandersku trgovačku ponudu duž rive i u starogradskog jezgri, siromaštvo zabave i razonode, sivilo i bezidejnost porečkog turizma… Naravno da se sve to obnoć ne može popraviti, jer problem nije samo u novcu, nego još više u glavama koje odlučuju i vode lokalni turizam kao glavnu privrednu djelatnost s direktnim i ključnim utjecajem i na društveni život grada. I gdje je rješenje? Najlakše je nazvati Đuru Tomljenovića iz Hrvatske televizije i vratiti Poreč u konkurenciju za Turistički cvijet na koji je do preklani bio pretplaćen.

Tko se uopće više sjeća da je Poreč na tri godine ili do 2007. javno isključen iz te konkurencije?

Rezultat pogađate: Poreč će za 2006. dobiti nagradu »Turistički cvijet – kvaliteta za Hrvatsku« HTV-a i HGK-a. Sad će odmah slijediti hvale i hvalisanja, fešte i slikavanja po novinama i televizijama… ki će nan ča, ča će nan ki.

Najsmješnije u cijeloj priči o turističkim nagradama koje su najobičnija »kvaliteta za hvalisanje« jest da je Poreč već godinama jednako uredan i neuredan, ušminkan i šporak, bogat turističkim novcem i siromašan duhom, ne samo turističkim.

Goran PRODAN, Glas Istre