Posljednja, ali ne i zadnja usporedba je s Putinom. Vjerojatno ne zbog izgleda, već vjerojatnije zbog pogleda… na medije. Doduše, naš »Putinino« će promptno, stotinu i prvi put, uskliknuti da se već 15 godina bori za slobodu medija i da nikakve njegove umiješanosti u »događaje« u Glasu Istre nema.

Jakovčić je umješni političar premazan baš svim mastima i mačjega refleksa. Ne možeš ga uloviti jer isklizne i kad treba blagovremeno platiti šufit, a ako se slučajno spotakne, spretno se dočeka na noge. K tome, iskusno se pouzdaje u najveću vrlinu birača – njihovo kratko pamćenje. Tko se sjeća da je prije tri godine pisao pamflet protiv Glasa Istre i pojedinih novinara s naputkom lokalnim radiostanicama da »to« pet puta pročitaju? I ne samo to, nego je i relativno većinskom vlasniku ovih novina poručivao da proda svoj udio i makne se iz lista! Tko se sjeća da li je ili nije Jakovčić imao intervju u Glasu Istre u posljednjih pet godina? On papagajski ponavlja da nije iako su činjenice suprotne. Ne samo da je polovicom 2003. imao u Glasu Istre veeeliki razgovor na dvije stranice, nego je to bilo napravljeno tako što je tražio sva pitanja unaprijed, potom odbio razgovor uživo, pa odgovorio pisanim putem i tražio objavu svih odgovora ili nijednog! Tko bi mu nakon toga uopće nudio prostor za intervju?

Pristrano parafrazirajući, držim da je Jakovčić u 15 godina od regionalnog lidera postao regionalni slučaj. Put kojim ide ponavljanjem sitnih neistina »priskrbit« će mu i parafrazu pridjevka s početka teksta: sitni trgovac lažima.

Goran Prodan, Glas Istre