Franco Palma jedan je iz generacije »socijalističkih« direktora velikih turističkih kompanija koji se, i nakon njihove privatizacije, najduže zadržao na vodećim menadžerskim pozicijama. U porečkoj Rivieri generalni je direktor bio od 1985. (ranije još pomoćnik i zamjenik direktora), a koncem prošle godine otišao je u mirovinu s mjesta predsjednika Uprave. Ipak, ostao je aktivan u kompaniji, od lipnja bi trebao biti predsjednik njenog nadzornog odbora, a dužnosti predsjednika odnosno zamjenika predsjednika NO-a obavlja i u Puntiželi i Babinom Kuku, dvjema tvrtkama povezanim s Rivierom unutar Valamar grupacije. Palma je lani ponovno izabran za predsjednika predsjedništva Hrvatske udruge hotelijera, a i dalje je aktivan u sustavu turističkih zajednica, pa i u lokalnoj vlasti. Riječju, kvalificirani sugovornik za razgovor ne samo o Rivieri, jednoj od najstarijih i najvećih hrvatskih turističkih tvrtki, nego i o aktualnim temama istarskog i hrvatskog turizma.
– Najprije da raščistimo je li doista Vaš odlazak s mjesta predsjednika Uprave Riviere posljedica »zamora materijala«, tj. umora nakon dugogodišnjeg rukovođenja u samom vrhu, ili je možda razlog neslaganje ili neuklapanje u novu koncepciju i organizaciju poslovanja unutar Valamar grupe?
– Moja odluka o odlasku je od ranije, o tome sam se s vlasnicima dogovorio već prije dvije godine i sad je to vrijeme isteklo. Kad imaš 37 godina radnog staža i 23 godine na rukovodećem radnom mjestu, kao prvi čovjek Riviere, normalno je da u promjenama koje su nužne moraš sagledati da ni ti nisi vječni i da si moraš planirati postepeni silazak. Naglašavam postepeni, a ne nagli silazak, što mi je cilj i plan. Povlačim se s ove funkcije, ali istovremeno zadržavam aktivnost u domeni gdje još mogu doprinijeti i biti koristan, i za društvo i za Valamar grupu, i za sebe. Moje pozicije u Valamaru su dobre i ne idem zbog neslaganja s vlasnicima ili što me tjeraju. Naprotiv, njihov je prijedlog bio da ostanem još jedan mandat.

Bilo je grešaka, ali više pozitivnih rezultata

– Ipak u »kuloarima« se pričalo da ste bili u nemilosti zbog nekog zemljišta kod Tara koje je Rivera svojedobno, dok je s Vama u Upravi bio Igor Šehanović, kupila po navodno nepovoljnim uvjetima?
– Koji god posao radiš, imaš i pozitivne i negativne poene i akcije. Definitivno je i u mojoj karijeri bilo grešaka, ali čini mi se da je bilo više pozitivnih rezultata. Vjerojatno je i kupnja zemljišta koje još nije aktivirano tada bila pogrešna, međutim, trebat će to sagledati i kad se donese urbanistički plan pa ono bude valorizirano. S druge strane, bilo je i pozitivnih kupovina i prodaja, naposljetku i pozitivnog poslovanja zbog kojeg sam ostao na čelu toliko dugo. Ali ne sam, nisu to samo moje zasluge nego zasluge tima jer uvijek sam bio za timski rad.
– Na čelu ste Riviere još iz socijalizma. Poduzeće ste uveli u pretvorbu te privatizaciju u kojoj je ono nakon većinskog vlasništva banke kroz PIF-ove i tzv. kuponsku privatizaciju došlo u ruke austrijskih poduzetnika. Da li iz današnje perspektive smatrate da se Riviera mogla bolje privatizirati?
– U danim okolnostima i zakonskim okvirima mislim da nije moglo bolje. U početku pretvorbe procjenjivali smo da je dobro za vlasnike imati banku, državu i male dioničare. Bilo je prigovora da su ljudi koji su tu Rivieru stvarali bili zanemareni, ali poduzeće je bilo preveliko, i po kapitalu i po značaju, da bi se moglo drugačije privatizirati. Negativno je što u pretvorbi nije odmah bilo riješeno i zemljište. Nastavak privatizacije proistekao je iz raščišćavanja imovinskih odnosa banke i HFP-a u kojem je država postala vlasnicom većine dionica. Potom smo krajem 90-ih »upali« u paket kuponske privatizacije. Tu su se pojavili PIF-ovi i sada imamo te poznate najveće vlasnike, Dom i SN Holding, koji imaju i austrijske partnere. Uostalom, bilo koji vlasnik koji je razvojno i dugoročno usmjeren prema turizmu je pravi. Po meni, vrijeme PIF-ova nije bilo negativno za Rivieru i razdoblje od 2000. do 2004. bilo je jedno od najdinamičnijih, uz restrukturiranje firme, promjenu kadrova i politike, te višu profitabilnost, pa i nezanemarive investicije.
– Spomenuli ste radnike koji su uglavnom ostali izvan privatizacije. No Riviera je i jako smanjila broj radnika, naročito stalno zaposlenih domaćih ljudi. Je li Vam neugodno što ste sudjelovali u tome?
– Svako restrukturiranje nosi i svoje ožiljke. Ako kažemo da smo od 2000. do 2004. sveli broj stalno zaposlenih s 1.100 na nekih 450, normalno je da taj proces nije bio jednostavan, ali se morao odigrati. Mislim da smo to odradili »relativno« dobro. Uspjeli smo to restrukturiranje postaviti kao investiciju koja je Rivieru koštala više od 50 milijuna kuna. Ipak smo kroz visoke otpremnine i zadržavanje većine radnika kao sezonaca i stalnih sezonca uspjeli ublažiti taj stres. Mi firmu nismo mogli iz gubitka dovesti u pozitivu bez smanjivanja troškova radne snage. No ti ljudi nama nisu nepotrebni, oni su vrlo važni, ali ne na 12 nego osam mjeseci. Zato se i danas zalažem za formaliziranje statusa stalnog sezonca.

Sami za sebe ne možemo funkcionirati

– S obzirom na iskustvo u privatiziranoj tvrtki, ali i aktivno sudjelovanje u turističkim zajednicama i udrugama na svim razinama, pa i u lokalnoj vlasti, kako gledate na suradnju javnog i privatnog sektora u našem turizmu?
– Ta suradnja nije fraza, nego neophodnost. Odavno sam shvatio da svaki sami za sebe ne možemo funkcionirati. Ako se vratimo unatrag, na prijašnji sustav, onda ćemo vidjeti njegovu pozitivnu stranu u kojoj su, recimo u Poreču, dvije tvrtke, Plava laguna i Riviera, imale cjelokupnu organizaciju turističkih aktivnosti.
– Da, imali ste i gradonačelnike i šefove Partije…
– Tako je, ali su grad i tvrtke skupa živjeli i koordinirano se razvijali. Promjenom političkog sustava promijenile su se uloge, ali su se i razbile veze i pojavile konfrontacije. U Poreču smo od polovice 90-ih, nakon gradonačelnika Žufića, imali situaciju da se čak javni sektor bojao privatnog. A ni turističke zajednice nisu ispunjavale svoju ulogu u razvoju proizvoda i destinacije.
– Što bi trebalo poboljšati?
– Suradnju. Ona ni danas nije na razini kakva bi morala biti. Najveća vrijednost master plana turističkog razvoja Istre je po meni što nas je usmjerio na suradnju. Korak naprijed je napravljen, ali ni blizu onakav kakav bi trebao biti. Fali nam koordinacija u okviru destinacije, od umrežavanja i dogovaranja planova, i dugoročnih i godišnjih, do zajedničkog nastupa prema državi. To sam svim dosadašnjim gradonačelnicima govorio.
– Pa sad je »Rivierin gradonačelnik«?
– Ni s njim nismo došli do te razine.
– Iz Riviere se često čulo nezadovoljstvo Porečom kao gradom-destinacijom?
– Mi smo za razliku od Plave lagune uvijek više bili usmjereni na grad jer nam je dio kapaciteta na nj bitno vezan, pa smo imali više primjedbi. Ali nije tu u pitanju samo grad i lokalna vlast, nego i Turistička zajednica koja treba biti spoj javnog i privatnog, ali koja i puno toga treba odraditi, pa i u animiranju malog privatnog poduzetništva u turizmu. Veliki hotelijeri koji dovode goste nemaju vremena pa ni ambicija baviti se dijelom njihovog boravka u destinaciji »kad pada kiša«.

Spas turizma nije u malim hotelima

– Kad smo kod gostiju: u Istri s jedne strane imamo najave da će ona biti elitna turistička destinacija, što logično znači neusporedivo viši standard od današnjeg, puno više cijene i manje gostiju. S druge ima povika da nam treba masovni turizam, više gostiju uz pristupačne cijene. Što je tu realno?
– Očito nešto po sredini jer nijedna krajnost nije dobra. Mi ne možemo ostati na masovnom turizmu po jeftinim cijenama.
– Ali ovaj broj turista u Istri treba ostati jer i u master planu imamo zacrtano malo povećanje.
– Da, broj turista će ostati, ali druge će cijene plaćati. Profitabilnost od nas traži da dignemo kvalitetu smještaja jer s hotelom od dvije, tri zvjezdice ne može se pozitivno poslovati duže od dva mjeseca. Mi smo troškovnu stranu sveli na evropski nivo, čak smo negdje previše stisnuli, recimo na radnoj snazi. Prema tome, prihode možemo povećati samo s većim cijenama uz isti broj gostiju jer nerealno je očekivati da možemo bitnije produžiti sezonu. Ne možemo mi raditi cijelu godinu. Nema tih gostiju niti tih motiva dolazaka. Poreč bi eventualno mogao imati dvije tisuće gostiju i u mrtvoj sezoni, ali praktički može raditi počevši sedam dana prije Uskrsa pa do kraja listopada. I u tom bismo periodu svi skupa trebali stvoriti motive dolazaka izvan ljetnog i familijarnog odmora, sunca i mora. S druge strane, ne možemo srušiti sve ove velike hotele i spas turizma tražiti, kako neki kažu, u 500 malih hotela. Mali hoteli su fenomenalni, treba ih poticati i pomoći, ali ne mogu oni biti nositelji turizma u Istri.
– Dugogodišnji ste borac za smanjenje PDV-a za ugostiteljstvo i turizam. Sada je on 10 posto, ali vama je i dalje previsok.
– Da, mi ćemo kao hotelijeri, a uz pomoć HGK-a ponovno tražiti šest posto PDV-a. Prateći u suradnji s Komorom i Institutom za turizam poslovanje hotelijerskog sektora i uspoređujući ga s inozemnom konkurencijom, već nekoliko godina egzaktnim brojkama dokazujemo da nemamo iste pozicije kao i ona. Uostalom, i činjenica da je 2006. sektor turizma bio u gubitku nekoga mora zabrinjavati jer ni investicija neće biti ako nema povrata uloženog kapitala.
– Moram Vas pitati i o turističkom zemljištu jer ste godinama bili glasnogovornik kapitala zalažući se da se ono za male šolde proda dosadašnjim korisnicima…
– Ne, mi smo cijelo vrijeme inzistirali na tome da se ono riješi, a hoće li to biti kroz prodaju ili koncesiju, nismo nikad tražili…
– Kako niste, pa poznati su stavovi one koordinacije hotelijera Istre?
– To je bilo 2000., 2001. godine, a od onda su se stvari promijenile. Uostalom, u posljednjem prijedlogu zakona je bila koncesija s čime smo se slagali, ali smo tražili da se preciziraju uvjeti, rokovi i cijene. Naravno, sudbina turističkog zemljišta je političko i vlasničko pitanje, a mi menadžeri smo uvijek govorili: riješite nam problem da možemo investirati, ali tako da to bude isplativo. Ni kod prodaje niti kod koncesija ne mogu proći nerealno visoke cijene.
– Ali sada najveći dio tog zemljišta koristite besplatno.
– Slažemo se da je ovo najnelogičnije stanje. Vrlo ćemo brzo izaći s kompromisnim prijedlogom koji bi zadovoljio zahtjeve da se ovo veliko bogatstvo koje država ima ne rasparča, a da se gospodarstvo može na tome razvijati, investirati i poslovati.

Ministarstvo turizma je korak naprijed, ali mora biti stručno ekipirano

– Sabor i vladajući HDZ zadovoljili su zahtjeve iz branše da se ponovno osamostali Ministarstvo turizma. Međutim, dobili smo ministra turističkog nestručnjaka koji si sada za državne tajnike uzima jednako u turizmu neiskusne ljude. Nije li to kontraproduktivno u situaciji kad Hrvatska još nema definiranu strategiju razvoja turizma, pa čak ni u elementima kao što je turističko zemljište?
– Svjež sam iz razgovora s novim ministrom u kojem smo mi hotelijeri ocijenili da su mu stavovi i početni istupi vrlo pozitivni jer je na prvo mjesto stavio ono što i mi godinama govorimo: da treba najprije napraviti strategiju razvoja turizma. Sada se preko HTZ-a radi marketing plan, ali mi si prije moramo odgovoriti na pitanje što ćemo promovirati 2011. godine. Da li ćemo imati više hotela ili više kampova, da li ćemo imati 50, 60 tisuća kreveta više i gdje će oni biti… Moramo imati osjećaj i odgovornost prema prostoru, tu je i problem radne snage, kadrova, infrastrukture… Za svaki dugoročniji potez moramo imati dokument s jasnom vizijom i rješenjima.
Takvo gledanje mi se kod ministra sviđa. Zadovoljan sam što je najavio skoro donošenje programa Ministarstva s puno većim budžetom. S druge strane, kao što sam već javno rekao, prvi čovjek ne mora nužno biti iz turizma, ali Ministarstvo mora biti ekipirano sa stručnjacima koji će to kvalitetno pripremiti i odraditi. Zato me ova dva neiskusna tajnika zbunjuju. Činjenica da imamo Ministarstvo je korak naprijed, ali treba to iskoristiti. Još je prerano za ocjene, ali upozorenja možemo dati.

razgovarao Goran Prodan za Glas Istre