Sve je veći broj nezaposlenih u državi. Ne samo u državi, i statistike naše županije bilježe iste trendove. Niti naš grad nije iznimka. Premda se stječe dojam da u našem gradu situacija nije tako ozbiljna, statistike Zavoda za zapošljavanje će zasigurno dati drukčiji zaključak. Ma, koga to briga? Zaposlenu populaciju zasigurno ne! Zašto bi se zaposlena populacija uopće opterećivala onima koji su ostali bez posla, kada ionako imaju dovoljno briga na svom radnom jestu. Tko im je kriv što su radili u firmama koje nisu dobro poslovale. Ili , tko im je kriv što možda nisu dobro radili svoj posao, zbog čega su ostali bez posla. A ni koji su završili fakultete i škole, u ovoj zemlji apsolutnog znanja i toliko potrbe edukacije, zašto su bez posla? Pa tko im je kriv što su studirali na fakultetima koje daju i previše takvih kandidata? Zašto se nisu ranije raspitali koji su poslovi traženi pa krenuli na te studije?
Zaposlena populacija plaća poreze, a iz tih poreza financiraju se potpore nezaposlenima. Zar nije to dovoljno? Naravno, tu su cinična pitanja na koja je teško dati odgovore, ali ocratavaju općeniti stav prema ugroženoj populaciji. Nezainteresiranost za one potrebite. Postavlja se i pitanje, kako uopće zaposlena populacija može pomoći onima nezaposlenima i potrebitima kada i sami jedva podmiruju životne troškove? Tko bi se zapravo trebao brinuti za takve? Država ima sve manje prostora obzirom da je broj nezaposlenih sve veći. Gradovi i općine ionako imaju problema sa proračunskim naplatama. Što se još može učiniti za takve sudbine? Činimo li uopće dovoljno? Ljudi koji su ostali bez posla trebaju našu pomoć, no to će rijetko reći, kako zbog osjećaja nelagode, tako i zbog osjećaja potpune nezainteresiranosti. Treba li nas zabrinjavati to što ne znamo kako im pomoći, premda ćemo vrlo rado pomoći raznim organizacijama i udrugama koje skupljaju pomoć za zaštitu ozona, zaštitu životinja, reciklažu? Naravno, sve su to stvari o kojima treba voditi računa, no, najprije trebamo promijeniti stav prema onima nama bližnjima, kojima doista možemo i moramo pomoći.
Treba li nas zabrinjavati činjenica da je vijest o broju nezaposlenih aktualna jedan dan, dok su određene dominantno nezanimljivije vijesti pljenile pažnju medija tjednima, poput razvoda i preljuba među viđeninijim članovima društva? Naravno da treba! Jer kao što i mediji najzornije ocrtavaju puls naroda i iznose javno ono o čemu drugi šute, isto tako i šutnja medija o onima potrebitima ocrtava nezainteresiranost širih razmjera, premda to nitko ne želi priznati. Nije čak niti bitno tko je kriv za sve više nezaposlenih, jer će svatko imati drukčiji razlog, već je bitno na koji način im pomoći. Možda bi bilo najbolje njih pitati kako im pomoći, ali to nitko ne čini.
Pravdamo se dnevnom rutinom u kojoj ne stižemo brinuti niti o sebi, a kamoli o drugima. No, što ako svi nezaposleni i svi oni potrebiti trebaju zapravo samo malo naše pažnje i podrške, ništa više? Imamo li opravdanje za to što nemamo deset minuta tjedno za one potrebite? Na raznim se portalima osnivaju grupe podrške onima koji žele zabraniti nošenje krzna u modne svrhe, i to mijenja stav svih nas prema takvim temama. Bi li isto polučila i grupa podrške onima koji su ostali bez posla, ili koji nemaju gdje spavati? Bojim se da ne! Jer nam takve sudbine nisu interesantne, jer možda na takve sudbine gledamo kao na propale živote bez ambicija, čak i manjak talenta ili snalažljivosti. Smatramo ih čak i ljudima nedostojima naše pažnje!
Mislite da nije tako? A kako je onda moguće da se u našem gradu, centru financijske, ekonomske, geopolitičke i ine moći čovjek u najstrožem centru grada gotovo smrzne od promrzlosti i gotovo umre od gladi? Je li moguće da nitko nije mogao ili htio pomoći tom jadniku? Jer su i komentari glasili otprilike "čovjek je ležao na mjestu gdje se i inače skupljaju pijanci".
Ma, imamo li pravo tako govoriti o ljudima koji imaju svoje sudbine, svoje životne priče, a većina njih je u ralje pijanstva došla upravo zbog određenog trenutka koji im je promijenio život i u kojemu su ostali sami.
Kako je moguće i da u našem gradu, centru financijske, ekonomske, geopolitičke i ine moći postoje ljudi koji su godinama nezaposleni i to sa visokom stručnom spremom ili čak magisterijem?
Imamo li pravo dijeliti ljude na nas i pijance? Ili na nas i nezaposlene? Jer se to događa. Nezainteresirano gledamo one koji su ostali bez posla ili koji žive na egzistencijalnom minimumu. No, čak i najmanji znak pažnje, poput moralne podrške, male financijske pomoći, organiziranih događaja za takve ljude možda bi promijenila osjećaj onih koji ovise o nama, da nisu sami. Ako ne zbog njih, onda zbog onih koji će ostati bez posla ili bez perspektive, bez nade. Živi li možda zapravo zaposlena populacija na egzistencijalnom minimumu, obzirom da nema sluha za one kojima je egzistencija ugrožena?

zzlevak