Miroslav Bertoša u djelu " Mletačka Istra" u 16. i 17. stoljeću zapisuje i sljedeće :
"U prvim decenijama 17. stoljeća Poreč je u hitnim pismima i porukama rašporskog kapetana Andree Contarinija opisan kao grad u kojem su zamrli gospodarstvo, promet i demografski napredak.Contarinijeva apokaliptična slika prikazuje porečke prilike u svoj njihovoj surovoj realnosti. Od druge polovice 16. stoljeća, a osobito u prva tri desetljeća Seicenta grad je pokazivao nedvojbene znakove gospodarske i populacijske kataklizme. Dok je 1554. godine imao 780 stanovnika, u prvoj polovici 17. stoljeća ono je spalo na 300, a 1630. godine, po nekim indicijama, na samo 30 osoba! Sve stanovništvo nije, dakako, umrlo već je velikim dijelom pobjeglo pred epidemijom koja je između 1630. i 1632. godine zahvatila čitav zapadno istarski gradski areal. Poreč se sporo oporavljao. Izvještaj iz 1634. godine još ga uvijek spominje kao " nenastanjeni grad sa samo stotinu osoba, grad u kojemu se ne može više prebivati ", u koji malo tko želi doći i nastaniti se "zbog lošeg zraka i slabih mogućnosti zarade. U svom pismu senatu Contarini zamjera porečkom biskupu Tritoniu što je sjedište premjestio u Vrsar ( Leonardo Tritoni, rodom iz Udina, porečki biskup između 1609.-1631. godine)".
U predhodnim nastavcima opisani projekt o reguliranju porečke luke ( 1680.-1681. ) nije doživio realizaciju, a Bertoša zapisuje: "Propali su poput mnogih drugih pokušaja mletačke vlade da raznim melioracijskim radovima ( čišćenjem dna, izgradnjom gatova, palifikada, zaklona i obrambenih utvrda ) što više osposobi zapadnoistarske luke za prihvaćanje trgovačkih i ratnih jedrenjaka, otvori promet u oba smjera,te potakne razvitak domaćeg ( lokalnog ) ribarstva i trgovine. Od zacrtanog projekta do njegova ostvarivanja prolazila su desetljeća.
Radojica Barbalić u djelu "Putevi pomorstva Poreča i Poreštine od vremena mletačke prevlasti do naših dana" zapisuje:
" Mletačka republika je od prvih dana svojih koraka u Istru, našla načina da u istarskim gradovima i u istarskom ageru, da u doseljenicima, kolonima, naseljenicima , prebjezima pred Osmanlijom, nalazi galeote i veslače za svoje galije. Još 1267. godine, dakle, prije nego su istarski gradovi potpali pod dominaciju Mletaka traži se od Rovinja, Poreča, Novigrada da snose troškove za opremu jedne galije. Pred Lepantsku bitku 1571. godine naređeno je providurima da upute u Veneciju izvjestan broj ljudi za opremu većih galija. Za istarske gradove određena je kvota od 430 osoba, a Poreč je imao dati 10 galijota i veslača".

Odabrao: R.V. Aleksić