Vrijeme Korizme je pri kraju. Vrijeme u kojemu se kršćani katolici odriču određenih užitaka, jer je to, navodno u postulatima same vjere. Nekima je to ispit zrelosti, neki u tome vide zabavu, a neki čak i uštedu. Vrlo su banalni načini i užici kojih se ljudi odriču. Od čokolade i cigareta kao najučestalijih užitaka, pa čak do sjedenja u tramvaju. Naravno da je svaki oblik odricanja od određenog užitka težak, ali isto tako i izazovan.
No, što se zapravo postiže odricanjem od čokolade, odricanjem od alkohola, odricanjem od npr. Gledanja MTV-a? Postajemo li na taj način bolji ljudi. Što je uopće sam cilj odricanja za vrijeme Korizme? Odgovor, barem djelomični možemo dobiti ako analiziramo druge vjere, odnosno ako provjerimo imaju li i druge vjere takva vremenska razdoblja u godini kada se pripadnici te vjere moraju nečega odricati.
Odgovor je – da. Sve vjere imaju u svojim postulatima čak i obvezu da se pripadnici te vjere u određenom vremenskom periodu približe izvoru svoje vjere. Islam, budizam, hinduizam, židovska vjera pa u konačnici i samo kršćanstvo njeguju razdoblje u godini koje je drukčije od drugih razdoblja. Nije bitno zovemo li to vrijeme "korizmom", "meditacijom" ili kako već, bitno je da se u tom razdoblju pripadnici određene vjere nastoje oplemeniti.
A što leži u dubini tog razdoblja? Bojim se da smo potpuno krivo shvatili da se u tom razdoblju moramo nečega odreći. Zapravo se u tom razdoblju moramo približiti sami sebi, izvoru svoje vjere, svojoj prolaznosti.
Ako mislimo da je vrijeme korizme ili bilo koje tako razdoblje u bilo kojoj vjeri breme koje je nametnuto bez nekog smisla, onda se možemo poslužiti znanošću.
Naime, znanstvenici vjeruju da bi svi ratovi na svijetu prestali ako bi svaki čovjek samo jedan sat dnevno meditirao. Odnosno smirivao svoje misli, prašatao ljudima koji su ga povrijedili, rješavao se negativne energije. Na taj način čovjek postaje svjestan da ponekad previše vremena provodi u mržnji, želji za osvetom, trkom za novcem, gunđanjem na šefove. A iz osobnog nezadovoljastva nastaju sve veća i veća nezadovoljstva koja se prenose sa jedne osobe na drugu poput virusa.
Zato možete i primijetiti neobjašnjiv mir na licima npr. budističkih svećenika. Nije to zbog toga što oni često meditiraju, odnosno dostižu nekavu razinu nirvane ili psihičkog stanja koje posjeća na utjecaj opijata, već je to zbog toga što nastoje svoje djelovanje usmjeriri stvaranjem boljih međusobnih odnosa, priznavanjem vlastitih grešaka i slabosti.
Upravo je to i smisao razdoblja korizme i svih sličnih razdoblja u vjerama, približavanje čovjeka samome sebi, svojim bližnjima, a to znači stavljanjem sebe na drugo mjesto. To je oblik meditacije u kojoj pokušavamo shvatiti gdje griješimo i to nastojimo ispraviti. Meditacije u kojoj nastojimo definirati svoje slabosti i ispraviti ih.
To ne znači da se nečega moramo odreći, jer vrlo često kada se odričemo nečega u korizmi to zamjenjujemo nečim drugim. Kada se odričemo npr. čokolade, konzumiramo npr. više cigareta pa se zapravo nismo niti nečega posebnog odrekli. Smisao je odreći se nečega što nas čini manje sebičnima. Odricanjem od psovanja, odricanjem od lijenosti, odricanjem od kasnog ustajanja, odricanjem od izbjegavanja odgovornosti postajemo bolji ljudi.
To je cilj, da kroz ta razdoblja postanemo bolji ljudi, a tek onda i bolji kršćani. Jer bolji ljudi i bolji kršćani nećemo biti ako pređemo na bezkofeinsku kavu, a i dalje nanosimo bol svima oko sebe.

zzlevak