Jer, u isto vrijeme župan cijele Istre govori o blagodatima Rockwoola u plodnom lugu između Pićna, Tupljaka, Čepića, Kršana i Potpićna te terminala za ukapljeni prirodni plin i Termoelektrane Plomin 3 u Plomin luci. TE bi po Jakovčiću mogao biti samo na plin – ali ne na onaj koji već vjerojatno teče novim plinovodom nedaleko od Plomin luke, nego na onaj iz budućega terminala! Usput rečeno, u Kaliforniji, gdje nema što ne znaju o industriji i kemiji, ovih dana su sudski tumačili firmu koja je planirala distribuciju LNG-a, zbog njegova mogućeg utjecaja na okoliš. Istovremeno država Kalifornija je zabranila potrošnju električne energije koja se dobiva spaljivanjem fosilnih goriva, čak i kad je proizvedena u drugim državama.

Kad sam vidio te dvije vijesti, jednu o dobren životu i drugu o planovima za Plomin i Tupljak, pred očima mi se pojavila slika (animacija) iz američke predizborne kampanje iz 1964. godine, na kojoj se prikazuje otkidanje sjeveroistočne obale i njezin nestanak u Atlantiku. To je bila promidžba protiv ratobornih planova (ili retorike) kandidata Barryja Goldwatera i sugerirala je njegovo neodgovorno izazivanje ratne katastrofe. Možda će se netko pitati – koje to veze ima sa spomenutim novinskim člancima? Jednostavno rečeno, ovo: dok se u blizini Poreča i Buzeta stimuliraju i reklamiraju prirodna bogatstva: tartufi, vino, pršut i ulje, a industrijske objekte u Rovinju GUP zamjenjuje poslovnima (članak »Uz Tvornicu duhana iz grada seli i Mirna«), dotle se Tupljaku, Pićnu i Čepiću gura proizvodnja kamene vune na plodnoj zemlji, uz brojne subvencije stranom zagađivanju, jer će to, navodno, povećati državni izvoz za jedan posto.

Da su naši političari malo stariji ili malo više zainteresirani, znali bi da je Čepićko polje 50-ih godina bilo žitnica Istre i svakog se jutra svježim mlijekom odatle opskrbljivala Rijeka, i da i u Tupljaku i u Čepiću ima tartufa i dobrog pršuta (ili ga je bilo dok su se u Lugu mogli uzgajati kukuruz, bundeve i repa), a na Pićanštini izvrsnog vina, a da ljepotu kršanskog dijela obale i ne spominjemo. Eto, zbog svega toga, tj. ignoriranja i uništavanja tih bogatstava našeg istočnog priobalja, podsjeća na otpisivanje istočne obale Amerike na predizbornoj animaciji iz 1964. godine. Usput rečeno, Goldwater, koji je prikazan kao akter toga čina, doživio je najveći poraz u povijesti američkih izbora do tada, a možda (po broju glasova) i do danas. Netko bi se u našoj regionalnoj stranci možda trebao i nad time malo zamisliti.

Uostalom, 90-ih godina utjecaj IDS-a dosezao je do Rječine, a vlast do Kantride. Zatim su kao kocke domina pali gradovi i općine Liburnije i granica je stigla otprilike na Boljunčicu. Sada će, kako stvari trenutno izgledaju u Kršanu, ta granica stići do Raše (općina Sveta Nedelja je već tu), a kad Pićanci dobiju novu priliku glasovati, bit će već skoro na Pazinčici.

Mislim da bi ljudi kojima smo dali šansu (i radna mjesta) da vode Istru morali malo razmisliti o svemu tome makar radi sebe samih, umjesto da prijete Ustavnim sudom ako se donese zakon da stranke moraju imati minimalno pet tisuća članova. Kad smo kod toga, treba se možda pitati zašto je taj broj tako nedostižan kad nekoliko mladića i djevojaka može u slobodno vrijeme prikupiti više od šest tisuća potpisa za referendum – za koji je prema Statutu (donesenom u žurbi pred prošle parlamentarne izbore!) dovoljno pet tisuća.

Možda je potrebno da se, radi svog opstanka, IDS transformira u Istarski DEMOKRATSKI SABOR.

Franko Pavićevac (pisma čitatelja iz Glasa Istre)