Mrzim gunđala! Jednostavno se s godinama drastično smanjio moj prag strpljivosti za izljeve nezadovoljstva na krivoj adresi i kritiziranje koje je samo sebi svrha (stvarni problemi koji iza toga mogu stajati sasvim su druga priča).
No, kad pišete za novine takve situacije vrebaju iza svakog ugla. Što reći kad »anonimni građanin« nazove da bi prijavio neodr žavanje parka, u kojem je trava već »progutala« ljuljačke i vjerojatno skriva
zmije, a kad o tome izađe članak (i komunalci obave svoj posao), njegovi sugrađani
prokomentiraju da situacija i nije baš bila toliko strašna? Treba li kontrirati političaru koji, nakon što je iskritizirao apartmanizaciju, predlaže izgradnju nebodera »za mlade obitelji«? A kako se izvući kad vas, dok nosite špežu usred krcatog supermarketa, kupac iznerviran dugim redovima i (uobičajeno) nedovoljnim brojem otvorenih kasa iz daljine glasno oslovi s »novinarka« i znakovito počasti poznatom frazom: »O tome biste trebali pisati!«.

Gunđanje se poput epidemije proširilo u vrijeme izbora, idealno za buđenje uspavane
građanske svijesti koja kaže: moguće je učiniti »nešto«, ako ne vlastitim angažmanom, onda zaokruživanjem imena – najsposobnijeg ili bar onoga koji će učiniti manju štetu. Među biračima se svašta moglo čuti, sa i bez pokrića, od standardnih »ovi dosad ništa nisu napravili«, »svi su oni isti« i, meni osobno najdraže, »trebaju nam promjene«, do posprdnih opaski na (ne)elokventnost, poslovne (ne)uspjehe pa čak i ukus za odijevanje pojedinih kandidata.
No, u trenutku kad su riječi trebala zamijeniti djela prevladala je apatija, menefregizam ili možda škuža da bi se i dalje cinično moglo uživati u gunđanju pa je pravo na glasanje iskoristilo manje od polovice punoljetnih građana. Dobra vijest za njih je da imaju drugu šansu za doprinos »boljitku svoje sredine« i rješavanje svakodnevnih problema. Dovoljno je da imaju na umu da su gotovo svi gradonačelnici najavljivali »otvorena vrata«, da se, kao ni vijećnici, nisu pojavili nekim svemirskim čudom, već voljom svih, pa i onih koji su se na izbornu nedjelju »imali pametnijeg posla«, i da su tu da bi služili građanima. Izuzetan primjer zajedništva i upornosti pokazali su krajem prošle godine stanovnici naselja Soši (Umag) i okolice, koji su, u strahu od štetnog zračenja, prosvjedima i pritiskom na gradske vlasti spriječili podizanje antene telefonije u
svom susjedstvu. O tome je bilo pravo zadovoljstvo pisati. Dakle, s primjedbama i prijedlozima obratiti se vijećnicima i gradonačelniku, a ako to ne urodi plodom, moguće je da će oni biti zanimljivi novinarima. činjenice su u redu, osjećaji također dobrodošli, ali bez gunđanja, molim!

Kristina FLEGAR, Glas Istre