Pitaju me zašto ne želim živjeti u Hrvatskoj. Ne znam odakle da počnem. Prije 28 godina rođen sam u Puli, a prije 10 sreća je htjela da se preselim u inozemstvo. Nakon šest godina u Italiji te iskustva u desetak europskih zemalja, protekle četiri godine radio sam u Španjolskoj.

Prvi sam posao dobio nekoliko dana nakon dolaska, u jednoj multinacionalnoj kompaniji, jer znam jezike. Ne znam što je pauza za kavu ni odlazak na tržnicu tijekom radnog vremena, kao što to čine djelatnici mnogih naših javnih službi. Znam što znači mukotrpno raditi od jutra do mraka bez prestanka, ali sam oduvijek imao sigurnost da će mi tisuću – nekad i dvije – eura sjesti na račun zadnji četvrtak u mjesecu. Jednom je u četiri godine plaća kasnila tri dana (uključujući vikend), a za to sam dobio pravovremeni e-mail s isprikom uprave multinacionalne kompanije i obrazloženjem.

Moja plaća pretvorena u kune, uvijek veća od 10.000, mojim se hrvatskim prijateljima čini kao pravo bogatstvo, ali su u velikim gradovima i cijene visoke pa bi tri četvrtine uvijek nestalo nakon što bih platio stanarinu, režije, hranu i prijevoz.

Iz obiteljskih razloga vratio sam se u Hrvatsku na neko vrijeme. Krajem kolovoza pročitao sam oglas za posao project-managera u jednom call centru u Puli. U opisu posla: analiza profitabilnosti, definiranje forecasta, budžeta, financijskih planova, nadzor kvalitativnih i kvantitativnih pokazatelja uspješnosti projekta, supervizija i organizacija rada. Gle, točno ono što sam radio za farmaceutsku kompaniju Glaxo Smith Kline i automobilsku industriju General Motors: radno mjesto s velikom odgovornošću.

Zakažu mi razgovor točno na dan kada trebam putovati u Beograd na neki drugi razgovor za posao. Ostajem u Puli. Frizura, kravata, odijelo, jer je za takvo radno mjesto i imidž važan. Dolazim na intervju, nude mi posao operatera u call centru za Vodafone jer, kažu, sada hitno traže nekoliko stotina operatera i to im je prioritet. Druga se radna mjesta ne nude. Objašnjavam im da su objavili lažni oglas za posao. Kažu mi da se možda nismo dobro razumjeli. U inozemstvu sam poslovnih razgovora imao na desetke, ali nitko me dosad ovako nije prevario.

Iako sam godinama vani, uvijek sam imao neku vrstu radnih odnosa s hrvatskim medijima. Nikad to nije bio pravi, stalni posao nego bih kad sam imao dobru priču, ponudio je i prodao nekom hrvatskom dnevniku, tjedniku ili portalu. I dok bi me, recimo, Glas Istre i riječki Edit isplatili odmah nakon objave teksta, kod nekih većih medijskih grupacija čekao bih na isplatu i do godinu dana. No, imao sam svoju redovnu plaću, a novac od povremenog novinarstva koristio bih za male luksuze: romantičnu večeru, low-cost izlet na Kanarske otoke, novi laptop… Budući da živim vani i taj mi je novac samo luksuz, ne provjeravam često svoj hrvatski bankovni račun.

Početkom kolovoza detaljno sam analizirao uplate na taj račun i vidio mi je jedan od najčitanijih hrvatskih web-portala dužan nekoliko stotina kuna već tri i pol godine (na što sam ih već nekoliko puta bio upozorio), a izdavač jednog tjednika gotovo desetak tisuća kuna za objavljene intervjue. Odlučio sam zatražiti naplatu svojih potraživanja.

VIŠE PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE 29.9.21012