»TKO JE JAMIO, JAMIO JE«: NITKO NIKADA NIJE POKUŠAO UTVRDITI KOLIKO JE NOVCA I VRIJEDNOSTI »NESTALO« U NAJVEĆIM GOSPODARSKIM I NOVČARSKIM AFERAMA DOK SE BRANILA HRVATSKA, A ČIJE REPOVE SADA GLEDAMO U SLUČAJU »ZAGOREC«

Ne smijete vi napisati ono što bih vam ja mogao reći – gorka primjedba bivšeg Šuškova pomoćnika Vladimira Zagorca hrvatskim novinarima, kojom ih je odbio nakon što je od austrijskog suda s milijun eura džeparca kupio slobodu, mogla bi biti geslo svih hrvatskih kardinalnih pljačkaških afera. Jer posve je iluzorno očekivati da će se sve one ikada rasvijetliti: to odavna nitko više ne očekuje. Tijekom devedesetih, desetljećima stjecano bogatstvo hrvatskoga društva nepovratno je nepošteno preraspodijeljeno, i to na način koji je u preciznu pučku dosjetku sažeo Ljubo Ćesić Rojs, jedan od sudionika te goleme operacije, koja je, organizirana i predvođena iz državnoga vrha, tekla paralelno s ratom za osamostaljenje: »Tko je jamio, jamio je«. Nitko dosada još nije izračunao štete od svih velikih hrvatskih afera. Osim stidljivih, sporih i rijetko učinkovitih slučajeva rasvjetljavanja toga mutnog klupka – poput 6,5 godina zatvora Miroslavu Kutli ili aktualnoga progona Vladimira Zagorca – preostaje još samo da se društvena znanost pokuša ispeti na Mount Everest hrvatskih afera, kako bi ga objasnila, rasvijetlila, te analizirala gospodarske, pravne, sveukupne socijalne i – dakako – moralne učinke prelijevanja novca iz zajedničke u odabrane privatne blagajne.

Neposrednim žrtvama hrvatskih devedesetih – od prevarenih branitelja, preko otpuštenih radnika do pokradenih umirovljenika i građana koji su ostali bez dionica – takve analize neće naročito pomoći: oni mogu još samo tragati za osobnom utjehom, učeći pod stare dane kako sačuvati živce, uz sugestiju da to bar mogu činiti u »svojoj« državi, kako im sugeriraju oni što su bolje prošli.

Pretvorba i privatizacija, dakako, istočni su grijeh nezavisne Hrvatske. Upropastile su, prema Darku Petričiću, autoru knjige »Kriminal u hrvatskoj pretvorbi«, dvadesetak milijardi dolara. Taj proces, u kojemu je većina prijeratnih poduzeća ne nezakonit način – pa još uz nepravedne i kriminalne zakone – iz društvenih pretvorena u privatna ili državna poduzeća, za sljedeća je desetljeća odredio budućnost zemlje. Hrvatska je danas socijalno raslojeno, nepravedno i anarhično društvo, opterećeno nerješivim problemom goleme nezaposlenosti, sa slabim sindikatima i nikakvom zaštitom radnika, u kojemu manjina posjeduje većinu bogatstva i polako je prodaje svjetskim multinacionalkama, a radnik je obespravljen i pod stalnom prijetnjom otkaza.

Problem je osviješten i odavna poznat; političke elite – uključujući i HDZ, čija je vlast osmislila, započela i provela taj nemoralni i nezakoniti projekt – već godinama kupuju glasove obećavajući da će ispraviti nepravde, ali malo se toga – točnije, ništa važno – nije dogodilo. Štoviše: novi su odnosi učvršćeni, klasa rođena u tom procesu sada je ojačala, pa sve glasnije uvjerava javnost kako su jadikovke predimenzionirane, a sumnje neopravdane, jer Hrvatska, eto, krupnim koracima grabi k Europi, a stope rasta obećavaju bolju budućnost… Zastrašeno vlastitom slikom u ogledalu, društvo odbija pogledati istini u oči.

A njezin djelić, primjerice, izgleda ovako: prema podacima iz knjige Darka Petričića »Kriminal u hrvatskoj pretvorbi« iz 2000., od 1991. do 1999. zatvoreno je oko 700.000 radnih mjesta. U godini objavljivanja knjige, koja je označila početak kraja potpune privatizacijske samovolje, nije radio svaki šesti radnik, svaki deseti nije primao plaću, a više od polovine zaposlenih bili su plaćeni nedovoljno da pokriju polovinu osnovnih potreba. Istodobno, Petričić je pobrojao samo dio pretvorenih tvrtki i samo dio hrvatskih tajkuna. Josip Gucić, čovjek čije je sudske procese teško nabrojiti, preuzeo je ili kontrolirao NIK, Ferimport, Pivovaru Osijek, Glas Slavonije, Marinu Punat, Slavonsko osiguranje, Brodokomerc, Euronu, Izvor Koprivnica, Primorje Makarska, TP Opatija, Badel BAP, Punionicu Amfora, Vesnu, G-šport, Goričanku, Moslavačko vinogorje, Splendid… Pisalo se da Gucić posjeduje 22 tvrtke. Zna se da je dio tih poduzeća neslavno propao, osiromašivši mnoge radnike, ali nismo čuli da je pod Gucićem ijedno od njih prosperiralo.

Miroslav Kutle postao je, prema Petričiću, većinskim ili manjinskim vlasnikom dvjestotinjak poduzeća: Diona, Dastra, Slobodna Dalmacija, Croatia bus, Zagrebački transporti, Hoteli Baška, Fitnes centar FIT Zagreb, Akademski odbojkaški klub Mladost, Autosaobraćajno d.d. Đakovo, Globus grupa, KIM Karlovac, OTV Zagreb, EOS Zagreb, Obiteljski radio, Croatia trade Split, Trgoplasman, Graditelj invest, TV Marjan Split, Mirna Rovinj, Tisak, Ukus Zagreb, Koteks Split, Trazag, Pegaz, Jadrantekstil Split, Kaštelanska rivijera – hoteli, robna kuća Prima, Prerada, Dalma, Samobor promet, Mediteran osiguranje, Conzult-ing, TV Mreža… Kutlinu je poslovnu karijeru dobro sažeo vic sa zagrebačke špice: upravitelj zatvora u Lepoglavi priopći kažnjenicima da je Kutle postao vlasnik zatvora. »Živio! Svi ćemo uskoro na ulicu!«, zaviču zatvorenici.

Kutle i Gucić najkontroverzniji su hrvatski tajkuni, čija ih je bahatost i poslovna nesposobnost na kraju ipak dovela pred sud. No pravi su se sudovi za njih pokazali preslabim, pa im je presudio sud javnosti: među najomraženijim su javnim osobama u zemlji – ako im to išta znači. Zanimljivija je, međutim, situacija s ostalim hrvatskim tajkunima: neki su vrlo uspješni, poput Luke Rajića i Ivice Todorića. Premda su, najvjerojatnije, i oni do vlasništva došli pomoću političkih veza, uspjeh ih je amnestirao od suvišnih pitanja. To je jedno od najgorih postignuća hrvatske privatizacije: ljudi su odlučili šutjeti, jer su naučili da može biti gore; bolje ne.

Događalo se istodobno: dok je trajao krvavi rat i malo manje krvavo primirje s okupacijom trećine zemlje, a u gradovima propadale firme i radnici gubili posao, uski krug oko Franje Tuđmana i Gojka Šuška izvlačio je novac iz Hrvatske tvrdeći da kupuje oružje. Koliko, još nije utvrđeno: Ranko Ostojić, ravnatelj policije u Račanovu mandatu, nedavno je izjavio da policija posjeduje dokumente o 150 milijuna eura nestalih na desetke računa s osnovnoga računa u Austriji namijenjenog kupnji oružja u uvjetima embarga. Zamjenik glavnoga državnog odvjetnika Lazo Pajić Ostojićevu je brojku potom udvostručio: Državno odvjetništvo, kazao je na televiziji, posjeduje podatke da je sa 77 računa nestalo oko 360 milijuna dolara. Ratni tajni agent iz Vukovara i nabavljač oružja Ferdinand Jukić, pak, tvrdi da je sa stotinjak računa nestalo oko 420 milijuna dolara. Svi se, međutim, slažu u jednome: vjerojatno se nikada neće utvrditi koliko je točno novca nestalo, a pouzdano je da novac neće biti vraćen u Hrvatsku – osim, vjerojatno, kao oprani kapital novonastalih ulagača. Vladimir Zagorec, čini se, ogledni je primjer te tajne Hrvatske, koja je pljačkala ratom okrvavljenu zemlju.

Postojala su dva temeljna načina: mnogo je novca na račun u Austriji uplatilo domoljubno iseljeništvo, poslušavši molbu državnoga vrha. Osim toga, iz državnoga vrha stizali su misteriozni nalozi za isplaćivanje golemih svota novca od prodaje društvenih stanova na inozemne račune. O izvlačenju novca od stanova preko Privredne banke svjedočila je njezina bivša djelatnica Biljana Sučić – danas se zove Terezija Barbarić – koja je osobno primala naloge i prebacivala novac u inozemstvo. Nije mnogo osoba moglo podizati novac s računa u Austriji – u desetak godina, možda desetak. Do danas ih nitko nije ozbiljno ispitao. Nakon 1993., kada je današnji haaški optuženik Ivan Čermak već dobro uhodao posao, MORH je utemeljio tvrtku RH Alan, koju je do 2000. vodio Vladimir Zagorec, i koja je raspolagala velikim dijelom toga novca. Ali ne samo RH Alan: mreža se zasad čini nerazmrsivom, a pet milijuna dolara dragulja, koje je Zagorec navodno ležerno odnio u torbi nakon što je izgubio posao u MORH-u, »samo je vrh ledenog brijega«, kako se nedavno izrazio Ranko Ostojić.

Bila je 1993., poslije 1991. jedna od najgorih godina prve polovine prošlog desetljeća: okupaciji se nije nazirao kraj, siromaštvo ogromno, beznađe na ulicama, inflacija, HDZ-ova privatizacija u punom jeku, a Zagorec i njegovo društvo tiho pletu svoje budućnosne mreže. Tada je vlada Nikice Valentića donijela odluku čiji će se katastrofalni učinci početi osjećati tek za nekoliko godina: uredbom je zacementirala mirovine za mnogo godina unaprijed, namaknuvši time državi goleme iznose koje su, kako su tvrdili državni dužnosnici, navodno trebali za obranu zemlje. Suočeni s glađu, umirovljenici su se organizirali i podnijeli ustavnu tužbu. Ustavni sud je 12. svibnja 1998. donio senzacionalnu odluku: Vladina je uredba protuustavna, država umirovljenicima mora vratiti dug nastao od 1. rujna 1993. do 31. prosinca 1998. Izračunato je, prema nekadašnjem Račanovu ministru rada i socijalne skrbi Davorku Vidoviću, da država umirovljenicima duguje 24 milijarde kuna glavnice i još 46 milijarde kuna kamata. Trebalo je šest godina – i to je ujedno najkraći rok u kojem je država kako-tako riješila neku od svojih najvećih afera – da Vlada pronađe način da plati dug – ali ne cijeli, nego samo njegov dio.

Prema modelu Sanaderove Vlade, umirovljenici su mogli birati: polovinu duga u dvije godine, ili cijeli dug u osam godina, uz uvjet da isplata počine s dvije godine odgode. I dok je Davorko Vidović izračunao da revalorizirani dug umirovljenicima iznosi 70 milijardi kuna – 10 milijardi eura! – Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje izračunao je trostruko manje: 11,4 milijarde duga i 2,3 milijarde kamata. Prema modelu isplate Sanaderove vlade, za isplatu duga potrebno je 2,5 do 3 milijarde kuna godišnje. Vlada je, dakle, jednoj kategoriji građana prutuustavno uzela novac, a sada im, jer nema kamo, dug vraća novcem druge kategorije građana. Pritom je, dakako, riječ o kompromisu, jer su nasljednici izgubili pravo na povrat – a da ni ne govorimo o cinizmu ucjene starošću: većina ljudi odlučila se za polovinu iznosa u dvije godine. Ljudi su stari, a i naučili su hrvatsku lekciju o kojoj smo već govorili: gore može biti, bolje ne, i zato zgrabi bar polovinu dok ti je još nude.

Opljačkane su i banke, ako se toga netko još uopće sjeća. Propale su Glumina banka, Županjska, Ilirija, Gradska, Neretvansko-gospodarska, Komercijalna, Agroobrtnička, Vukovarska banka, Trgovačko-turistička… Dubrovačka banka i Croatia banka sanirane su. Prema jednome izvještaju Hrvatske narodne banke iz 1999., »bar je četiri petine hrvatskih banaka stabilno, a razlog zbog kojeg su neke izgubile povjerenje štediša je davanje zajmova bez jamstava i nebriga za naplatu tražbina«. Neobično pomirljive primjedbe prema bankarima koji nisu obavljali svoj temeljni posao: da čuvaju i oplođuju novac, na obostrano zadovoljstvo. I, što je još važnije, ni riječi o troškovima koje su stečajevi i sanacije stvorili.

Ekonomski analitičar Guste Santini procijenio je da je sanacija banaka koštala »oko 55 milijardi kuna, odnosno oko sedam milijardi dolara«. Santini je predlagao ovako: »Integraciju Zagrebačke, Privredne, Osječke, Splitske i Riječke banke i njihovu dokapitalizaciju s dvije milijarde dolara. Te bi banke preuzele sve ostale banke u Hrvatskoj i tako bi se izbjegli stečajevi i sanacije. Nova hrvatska banka, koja bi se zvala Udružena banka Hrvatske, mogla bi kupiti npr. petinu neke banke u Njemačkoj, koja bi imala 10 milijardi dolara temeljnog kapitala. Umjesto toga, Hrvatska se odlučila za sanaciju i rasprodaju«. One su uslijedile nakon što su se banke, izdašno financiravši najrazličitije tajkune, rušile kao kule od karata. Krug je time zatvoren: banke su novac podijelile tajkunima; oni ga nisu vratili; banke su propale ili su sanirane državnim novcem: vuk sit i koze na broju, samo što su štediše dvostruko prevareni.

Nitko nikada nije izračunao koliko je, zapravo, novca pronevjereno u opisanim i mnogim drugim novčarskim aferama u šesnaest godina postojanja samostalne Hrvatske. No već iz ovoga površnog pregleda može se procijeniti da je propalo, pokradeno, nestalo ili upropašteno – i pedesetak milijardi dolara. Jedan Enron, otprilike.

Mediji – kolateralna žrtva

Hrvatski su tiskani mediji podijelili sudbinu tajkunske privatizacije, a HRT birokratski usud državnih i javnih poduzeća u kojima nema racionaliziranja poslovanja, ali ima viška radnika. Danas, nakon što je tajkunski posao obavljen, golem dio istih tih tajkuniziranih medija postao je odvjetnikom novonastalih vlasničkih odnosa, pa nastoje uvjeriti javnost da je sadašnje stanje stvari izraz prirodnih procesa suvremenoga demokratskog kapitalizma, a ne plod socijalne anarhije i političke samovolje devedesetih. Slobodna Dalmacija, primjerice, jedan je od najpoznatijih primjera Kutlina uspona i sloma: poharao ju je i novinarski i novčano nakon što mu ju je HDZ pučem predao u ruke, a kad se više nije imalo kamo, vratio ju je državi s milijunskim dugovima, viškom radnika i zaostalom tehnologijom. Kada je Ustavni sud 2000., na temelju tužbe prevarenih dioničara, presudio da se vlasništvo ima vratiti zaposlenicima tvrtke, država nije znala kako to provesti, pa je presuda Ustavnoga suda zaobiđena, a Slobodna Dalmacija na kraju prodana najmoćnijoj medijskoj tvrtki na novinskome tržištu, Pavićevom EPH-u. EPH, pak, priča je za sebe: nikada nije objašnjena afera »Grupo«, afera mnogo šira od »male« Slobodne Dalmacije. U tom se »poslu«, podsjetimo, Ninoslav Pavić, navodno, tajno udružio s Kutlom, Vinkom Grubišićem i Ivićem Pašalićem kako bi tajnim vlasnicima zavladali desecima hrvatskih medija. Tragovi te afere vuku se i danas, ali, osim znamenite snimke Pavića u lisicama, od nje nikakav drugi opipljiv pravosudni trag nije ostao.

Ništa jasnija nije ni nedavna povijest Večernjega lista: nakon što je objavljena snimka u kojoj Ivić Pašalić nagovara Tuđmana da »puste maglu« i preuzmu novine, saborsko istražno povjerenstvo nije pronašlo ništa, a »Večernji« je prodan Austrijskoj Stiryji – da bi se, sve donedavno, iz prigode u prigodu s naslovnice tih novina nakezilo lice ekstremne desnice, u kojoj su mnogi prepoznavali obrise njezina nekadašnjeg vlasnika, doktora s Pantovčaka. A te dvije afere samo su plankton u moru medijskih afera u Hrvatskoj.

Mnoštvo mutnih priča

Prodaja društvenih stanova još jedna, posve neistražena, mutna hrvatska priča. »Novac je, umjesto u fond za izgradnju stanova, išao u državni proračun, i potrošen je, među ostalim, i na takvim misterioznim računima. Da je usmjeren u izgradnju stanova, Hrvatska više ne bi imala problem s ljudima koji žive u denacionaliziranim stanovima. Koliko je tako novca propalo, nitko nije analizirao: ali riječ je o enormnim milijunima«, procjenjuje Petričić. Može se nabrajati dalje: financijski inženjering, zamjena jugoslavenskih dinara za marke u BiH početkom devedesetih, cestogradnja po modelima HDZ-ovih menadžera, afere oko autocesta u Istri, šverc droge i pljačka automobila u vojsci tijekom rata… Afere su se nastavile nizati i poslije 2000.: Riječka banka, »Viktor Lenac«, Bechtel, Imostroj, Liburnija, Brodosplit… Do dana današnjeg, i dalje.