Od slučajeva korištenja tragedije na Haitiju za iskorištavanje djece koja su ostala bez roditelja te svih različitih oblika iskorištavanja djece u takvim situacijama, preko slučaja mogućeg povrata silovane djevojčice ocu u Zagrebu pa sve do nedavnog slučaja oca koji je prisiljen krasti hranu kako bi prehranio dijete, dolazimo do zaključka da su djeca najnezaštićenija populacija, neovisno o tragediji koja ih je pogodila – prirodna, socijalna ili gospodarska.
Stvara li se na taj način bolja budućnost za djecu i pokoljenja koja dolaze? Može li se zaključiti da planetarno snažne organizacije poput Unicefa i različitih udruga koje se u Hrvatskoj bave zaštitom djece ne rade dovoljno dobro svoj posao ili jednostavno njihov rad nailazi na prepreke preko kojih se ne može, i one financijske, nacionalne pa i one najopasnije – u glavama ljudi? Na koji se način uopće može zaštititi dijete od opasnosti i izloženosti različitim rizicima? Od prirodnih katastrofa gotovo nikako, od gospodarske krize jednako tako. Od socijalnih ugrožavanja možda i može, ali se težina takvih socijalnih ugrožavanja i posljedice koje na dijete ostavljaju takva socijalna zlostavljanja, pogotovo u obiltelji, ne može niti približno mjeriti sa utjecajem kojeg na dijete imaju besparica ili proživljeni stres zbog prirodnih katastrofa.
Može li stradavanje djece polučiti bilo kakvu promjenu na bolje, odnosno prestanak ratova, financijsku pomoć najugroženijima, aktivniju zaštitu po obiteljima? Iz dosadašnjeg isskustva – ne! Jer niti slike ranjene djece u ratovima u Hrvatskoj i u BiH nisu spriječile nove ratove, slike gladne djece nisu promijenile količinu i način pomoći trećim zemljama, a niti različite priče zlostavljane djece nisu promijenile način zaštite djece u obitelji. Je li to možda sebičnost? Pokretati ili ne pokretati određene aktivnosti bez razmišljanja kako će to utjecati na život djece? Odnosno, je li problem u sebičnosti u slučajevima ratovanja zbog različitih interesa pojedinaca, ili u slučajevima zlostavljanja djece? Je li sebičnost ne pomoći ugroženim zemljama? Je li možda na kraju krajeva sebičnost prikazivati javno slike gladne ili ugrožene djece sa logotipima različitih agencija i društava koja se bave zaštitom djece, jer se time promovira ta agencija, a najbolje su reklame – one šokantne?
Može li se sebičnošću nazvati i svaki bezazleni način razmišljanja koji nisu niti približno toliko dramatični kao ratovi, potresi, a koji u prvi plan ne stavljaju razmišljanje kako će određena situacija djelovati na dijete, poput rastave braka, trke za novcem ili lijenosti? Bi li zapravo u svakom našem planu na prvom mjestu trebala biti naša djeca? To je pravo pitanje!
Apsolutno da, jer ona najčešće nemaju pravo glasa, a odluke koje svakodnevno donosimo uvijek se nekako odraze na našu djecu. Borci za prava djece uvijek će reći da djeca nisu imala pravo birati hoće li biti rođena ili ne, i to je apsolutno točno. A te ih situacije prate kroz cijeli život, jer djeca nisu imala pravo birati hoće li biti ratova ili ne, hoće li određene zemlje dobiti financijsku, medicinsku i svaku drugu pomoć, hoće li i h roditelji tući i maltretirati ili ne. Djeca nisu imala pravo niti birati hoće li otac bjesomučno trčati za lovom, hoće li se roditelji rastati, hoće li otac biti pijanac ili ne.
Bi li se svjetska situacija promijenila da djeca imaju pravo glasa, da imaju pravo na sve ove izbore? Naravno da bi, jer ne bi bilo ratova, gladi niti maltretiranja. Znači li to da je zadovoljstvo djece odgovor na pitanje kako promijeniti svijet na bolje?
Znači li to da su krive teorije da će se svijet promijeniti na bolje ako bude više novaca za nerazvijene, ili ako se uništi svo nuklearno oružje, ili pak ako se poveća brzina Interneta?
Pođimo od nas samih. Koliko stvari činimo dnevno misleći da će nam tako život biti lakši? Od kupnje skupih automobila, odlaska na odmore, promjena u prehrani i različitih dijeta… Nije li i u tome skrivena određena doza sebičnosti? Gdje su potrebe djeteta kod kupnje skupljeg automobila? Ili kod odlaska na dijetu? Bi li nam zaista život bio drukčiji, bolji, kvalitetniji da su nam potrebe dijeteta zaista na prvom mjestu? I da svaku odluku procijejnimo na način da najprije razmislimo kako će to djelovati na djecu. Ili barem, hoće li ona biti zadovoljnija!
Ono što istraživanja pokazuju, djeca se najviše žale na jednu stvar. To nisu niti manjak novca, čak niti svađe, već vrijeme koje im roditelji posvećuju. Vjerojrano se ti rezultati mogu iskoristii za cijeli svijet. Djeca se vjerojatno ne bi žalila na siromaštvo, na politička previranja, već na vrijeme koje se njima posvećuje, odnosno njima i njihovim potrebama. A i onda kada se njima posveti vrijeme, to je ili vrlo malo, ili se njihove patnje svjesno ili nesvjesno iskorištavaju za neke druge svhe.
Netko je jednom rekao da djeca imaju odgovor na sva pitanja koja muče ovaj svijet. A odgovor na sva ta različita pitanja je vjerojatno uvijek isti – posvetite više vremena djeci i njihovim željama, tako će prestati i ratovi, i glad, i trka za ovcem, i svađe u obitelji.

zzlevak