Rano poslije podne, sunce prkosi buri, a na porečkoj rivi ni pasa, a kamo li šetača. Tko ne zna, rekao bi da nitko normalan neće šetati po takvoj buri, ali u Poreču se, nažalost, ne radi o buri. Nema šetača na rivi ni kad nije vjetrovit dan – ni po suncu ni po kiši nećete sresti nikoga tko baš ne mora biti u gradu. Osim, ako nije ljeto, a grad pune turisti.
Ako vam, kao mojoj poznanici, padne na pamet da iz Kastva u nedjelju dođete prošetati porečkim Decumanusom zimi, morate znati da ćete naići na potpuno pust grad. Nema u starom gradu, osim kao iznimki, otvorenih kafića ni restorana, nema galerija, klubova… niti jednog razloga zašto bi čovjek ušao u stari grad, osim u miru gledati fasade, brojati kamene ploče pločnika. Živa scenografija melankolije – melankoličnije od istoimene slike Edvarda Muncha.
To je začarani krug. Porečani nemaju razloga doći u grad, a poduzetnici nemaju razloga otvarati poslovne prostore izvan sezone. Tko će već jednom presjeći taj čvor?

S. MATEJČIĆ, Glas Istre