U "Zborniku Poreštine" iz 1971. godine, u radu "Iz prošlosti poljoprivrede Istre od antike do 18. stoljeća" autor Viktor Vitolović citira A. Degrassija iz knjige "Parentium" izdane 1934. godine u Rimu :

" O rasprostranjenosti vinogradarstva u doba rimske vladavine svjedoče brojni podaci iz onog vremena. Tako je kod antičke vile Rimljanina Sesta Apulea Ermia bila "edicula" ( bogomolja ) posvećena bogu Bakhu ( bogu vina ). Nad vratima edicule nalazi se portret Bakhantice. Sigurno je Sestus Apuleus uzgajao vinovu lozu kraj svoje vile koju je izgradio za svoju razonodu", te dodaje: " Danas se na tom položaju zvanom Pasolinice, nedaleko sela Labinci ( Poreč ) nalaze prostrani vonogradi".

U katalogu izložbe " Rimska gospodarska vila u Červar Portu kod Poreča " – Arheološki muzej Istre u Puli 2005. godine, autorice Vesna Girardi Jurkić i Kristina Džin , u zaključku je zapisano : " Najstariji tragovi zidova na zapadnoj obali červarskog zaljeva datiraju se u vrijeme stvaranja porečke kolonije ( Colonia Iulia Parentium ), u doba Cezara – 46. godine prije Krista. Osnovni gospodarski tloris villae rusticae nastao je proširivanjem i izgradnjom kompleksa za vrijeme cara Tiberija, kada se Poreč i njegova okolica, pa tako i cijelo Červarsko polje, uzgojem maslina i vinove loze intenzivno uključuje u gospodarski napredak kolonije, zasebno njegujući obrtničko-proizvodne i poljoprivredno-ribarske mogućnosti. Taj senatorski posjed pripadao je u prvoj polovici 1. stoljeća Sisenni Statiliju Tauru, sinu prijatelja cara Augusta. Sisenna je bio konzul 16. godine i jedan od najbogatijih istarskih posjednika. Tada u sklopu červarske villae rusticae radi peć za pečenje keramike, koja je u funkciji sve do kraja 1. stoljeća. Gotovo je sigurno da su keramičarski proizvodi otpremani morskim putem iz zaljeva u dalja i bliža lokalna područja. Na nedalekoj uzvisini, već u 2. stoljeću, na sjevernom dijelu rimskih ostataka villae rusticae bilo je izgrađeno novo poljoprivredno-prerađivačko središte za preradu maslina znatnijih kapaciteta – uljara ".
U katalogu izložbe "Od masline do amfore" – Zavičajnog muzeja Poreštine 2000. godine autora Vladimira Kovačića i i Francisa Tassauxa, u poglavlju "Lorun i trgovački putevi" zapisano je i :

" Izvoz ulja – Amfore Loruna prostiru se na dvjema zemljopisnim površinama : sjevernom Italijom i alpsko-dunavskim područjem. One se ukrcavaju na brodove i prevoze do Aquileje i luka Veneta. Iz tih središta amfore se šire na područje Padske nizine uz rijeku Po ili u 3 smjera prema dunavskom području. Jedan od važnijh smjerova preko Aquileje bilo je i područje Panonije ( Slovenija i Mađarska ), slijedeći "jantarsku cestu" preko Emona ( Ljubljana ) do Carnuntum ( Petronel ) i Aquincum ( Budimpešta ). Uvoz – Tijekom 1. stoljeća u Lorun se uvoze samo određeni proizvodi : terra sigillata iz Toscane, terra sigillata, keramika tankih stijenki, uljanice i tegole iz Padske nizine i Aquileje, stupe iz Kampanije ( Pompei ), amfore iz Betike ( Andalusija ), sigillata i vino s Istoka ( Male Azije, Sirije, Palestine ). Preko Aquileje dovozi se željezo iz Norica ( Austrija ) i robovi iz Podunavlja".
U poglavlju "Lorun i more" zapisano je : " Jedan navod Kasiodora iz 4. stoljeća, Teodorikovog službenika, hvali izvađene morske plodove iz Istre, te Istru uspoređuje s Kampanijom. Garum je umak od raspadajuće ribe ( riba s utrobom ostavlja se da zavrije i da se raspadne fermentacijom ). Veliki vivarij ( ribnjak ) na Rtu Kupanja navodi nas na predpostavku da se tu proizvodi skupi umak ".

Odabrao: R.V.Aleksić