Predstoji nam koncert nekada vrlo popularne pjevačice bivše države. Pjevačice koju je obilježila karijera prepuna kontroverzi, a kada je pjevačka karijera polako prestajala biti na vrhuncu, privatni je život te iste pjevačice postao još zagonetniji. Pjevačku su karijeru svakako obilježila činjenice da je pjevačica svoje ime promijenila kako bi time donekle prikrila svoje pravo porijeklo, ali i jednostavnije postigla uspjeh na estradnom planu. Privatni život obilježile su kontroverze vezane uz optužujuće fotografije, otmicu sina. O njoj se pisalo vrlo često i u našim medijima, posebice nakon sve češćeg pojavljivanja u našim krajevima, zagrebačkog koncerta i pojavljivanja na jednom teniskom turniru kada je istovremeno jednom našem pjevaču zabranjeno pjevanje na tom istom teniskom turniru.
Nakon svega dolazimo i do koncerta u našim krajevima. E sada, što je tu krivo? Je li greška organizirati takav jedan koncert u našoj županiji? Ako želimo širiti dobrotu i praštanje, onda nije. Jer su naši estradni umjetnici prvi probili psihološku granicu i svoje gaže odrađivali u susjednim državama sa kojima smo ratovali.
Međutim, uvijek kada su u pitanju pjevači bivših država sa kojima smo ratovali, odnosno njihovi koncerti u našoj zemlji, tada se njihovi najavljeni koncerti upoređuju sa zabranama organiziranja koncerta jednog našeg kontroverznog pjevača.
Vrlo kratka usporedba ta dva umjetnika, pjevačice koja nastupa i pjevača koji neće nastupiti, pokazati će da postoje gotovo isi razlozi zbog kojih bi trebali i zabraniti i dozvoliti njihove koncerte. Naime, oba su pjevača svoja imena modificirala i dodala prefikse kako bi prikrili određene svoje karakteristike i svoje pjevanje usmjerili prema određenoj povijesnoj, kulturnoj ali i političkoj struji koja im garantira lakši uspjeh.
Oba su pjevača svojim kontroverznim izjavama ili aktivnostima vrlo zorno pokazali da podržavaju, budimo iskreni, ekstremne pozicije zadnjih ratova na ovim područjima.
Oba pjevača oko ama baš svakog svog koncerta privlače nevjerojatne pozitivne i negativne konotacije.
Oba pjevača planiraju odraditi koncerte na području središnje Istre, premda će svi reći da područje središnje Istre nikada u svojoj povijesti nije, barem ne neposredno, podržavalo ideologije uz koje se vežu konotacije i jednog i drugog pjevača.
Postavlja se pitanje, kako to da koncert navedene pjevačice, koja nije "naška" prolazi puno lakše nego koncert našeg pjevača koji se vjerojatno neće tako skoro održati na području Istre?
Možda je u pitanju naša toliko puta spominjana tolerancija, praštanje, multikulturalnost i etičnost. Jasno, mi smo uvijek bili blizu zapadnih trendova, Istra je uvijek imala možda i najviše dotiacaja sa zapadom, te smo uvijek shvaćali da prije ili kasnije treba preći preko povijesti, ne mrziti nikoga zbog grijeha njegovih predaka, ali i držati čvrsto do svoga. Upravo onako kako npr. Francuzi grade odnose sa Nijemcima ili Rusi sa Poljacima, dakle gledajuću u budućnost, a ne prošlost. I to je jedini način na koji svijet može ići naprijed. Praštanjem, dakle sijanjem praštanja a ne mržnje, odnosno upravo onime što se tako često i iskreno ističe kao istarska prednost – tolerancija, multikulturalnost i etičnost.
I tu dolazimo do osnovnog problema cijele priče oko ovog koncerta. A to je sljedeće. Forsiramo tezu da je bitno da je netko "čovik", neovisno od kuda dolazi. A kako onda da "čovika" pronalazimo samo u ljudima koji nisu naši bližnji? Kako to da "čovika" ne vidimo u svojim sumještanima? Kako to da "čovika" ne vidimo u bračnom drugu? Kako to da "čovika" ne vidimo u svojim šefovima pa i ljudima na suprotnim stranama svakodnevnog života?
Konstantno radimo iste greške. Odnosno, svoju toleranciju treniramo samo prema ljudima sa kojima ne dijelimo sudbinu, dok smo prema svojim domaćim ljudima najgori neprijatelji. Draži su nam strani vlasnici našega gospodarstva od naših domaćih vlasnika. Lakše nam je budućnost graditi sa nekim tuđim idejama nego sa našim susjedima, prijateljima, bračnim partnerima. Toleranciju često shvaćamo kao potenciranje kvalitete života u nekim drugim zemljama žaleći se na loše vođe našeg naroda, dok sami kopamo rupe jedni drugima, svjesno ili nesvjesno.
U konačnici, izgleda da toleranciju shvaćamo kao praštanje smišljenog pristajanja uz ideju koja je nanijela toliko zla velikom broju ljudi, dok ni ne pomišljamo na dijalog i razgovor oko mudrog izbjegavanja bespotrebnih sukoba i podjela koje nastaju zbog toga što branimo našim građanima ono isgto što dopuštamo tuđincima.
Tolerancija da, svakako. Praštanje još više. Dijalog svakako. Ali počevši od praštanja svih nas međusobno, ne samo deklarativno zbog ljepše slike koju mislimo da ostavljamo.

zzlevak