. Sasvim je izvjesno da je tako jer su na svom križnom putu bespućima ureda lokalnih i državnih vlastodržaca nezadovoljni građani na rubu živaca (i zdravlja) stigli i do najnovijeg gradonačelnika Edija Štifanića. Upravo to se moglo čuti na ranojutarnjem sastanku: čuvena porečka betonara smještena je nadomak novog stambenog naselja Bolnica s privremenom dozvolom na pet godina, ukoliko se građani, rečeno je tada, ne budu bunili. Pred punih 26 godina.

Naletima negodovanja i bijesa, molbi i peticija ta je betonara ustrajno odolijevala u starom i novom državnom režimu te izmjenama lokalnih političkih garnitura. Skoro kao u pjesmi, nakon svakog naleta izlazila je čvršća i jača.

Kako je kome pucao film, što zbog buke i prašine, što zbog bolesti, što zbog odlaska turista i svih pratećih problema, tako su se pisala pisma i hodočastilo od nemila do nedraga. I svi su obećavali da će riješiti problem te blažene betonare što skorije, neka samo još malo čekaju i budu strpljivi. Vrijeme je prolazilo. Neki su prodali kuće, neki su u međuvremenu umrli, neki se još ne daju.

Sasvim je izvjesno da betonara preko puta spavaonice ili dnevnog boravka ili dvorišta znači da nema spavanja s otvorenim prozorima, nema mekanog rublja nakon sušenja na terasi, a nema ni turista.

Čije je, konačno, to nestašno dijete? Nekada je pripadala domaćem građevinskom poduzeću Jože Šuran, pa onda nasljedniku TIM-u 90, pa Emaru, sada već ni sami građani ne znaju kome.

Nema dileme da ta betonara u naselju Bolnica radi bez dozvole i da bitno narušava život u tamošnjem naselju. Prije osam godina građevinska inspekcija izdala je rješenje o njenom uklanjanju, ali ništa od toga. Izvršno rješenje inspekcije nikada nije provedeno i nikome zbog toga nije pala vlas s glave. »Presuda« je pala 10. ožujka 1998. i, da je tada provedena u djelo, na mjestu betonare u međuvremenu je mogla izrasti šuma. Tko li je štiti? Koja je to politika, lobi koji dozvoljava njen rad unatoč rješenju državnog ureda? Imaju li odgovora na ova pitanja sve stare i nove gradske vlasti? Vjerojatno imaju, ali šute i ne poduzimaju ništa.

Sramotno je da građane, kojima je nezakonito postavljena betonara pod nosom, i provoditelji zakona vuku za nos. Tko će i kako štititi građane, njihovo pravo na normalno, zdravo okruženje, u ovom slučaju bez betonare? Je li moguće da pravda bude toliko spora da treba proći dvadeset i kusur godina a da se onako »muški« riješi stvar. Mogu se zacijelo i betonare premještati!

Glas Istre, 31.3.06