Kako većina građevinara ima sjedište izvan Istre, kamo i odlazi vrhnje unosnog biznisa, naša je zarada jako mala, a štete ogromne. O tome nitko u Istri nije napravio studiju tako da apartmanizacija kao najgori urbanistički i životni kič mirno teče dalje…

Nakon pet godina intenzivnog pisanja i mnoštva članaka o raznim aspektima prostornog planiranja u Istri analitički pogled unazad nije ni najmanje ugodan, a aktualno stanje kao i dominantni trendovi pokazuju da ni budućnost nije baš jako ohrabrujuća. Teško je, naime, pronaći ijedan aspekt organizacije prostora u kojem se stanje može ocijeniti kao dobro, solidno ili barem zadovoljavajuće. Za predstojeće razdoblje obećavaju nam mnoge projekte vrijedne stotine milijuna eura, ali ukoliko realno sagledamo stvar, brzo se nameće pitanje koji će ozbiljan poduzetnik ulagati u regiju u kojoj su prostorni planovi lako promjenjiva roba, a pravosuđe i državne institucije nimalo ne garantiraju sigurnost ulaganja? U želji da ukažemo na moguće smjernice popravljanja postojećeg stanja izabrali smo i ukratko analizirali deset pojava koje držimo zaslužnim za postojeće istarsko prostornoplansko bespuće. 

Faktor Ivana Jakovčića

Svakako najodgovornija osoba za katastrofalno stanje istarskog prostornog planiranja je predsjednik IDS-a i aktualni župan Ivan Jakovčić. Najmoćniji istarski političar je prije svega zakazao moralno jer je svojom nezakonitom gradnjom u, po svemu sudeći, nezakonito kupljenom selu Sveti Juraj stanovnicima Istre poslao prilično nezdrave poruke: dozvole i zakoni nisu važni, moral je relativan, svatko može raditi što želi, a osobni interes glavni je arbitar u svemu. Kada mu je razotkrivena bespravna gradnja Jakovčić se nije ni najmanje pokajao, već je grubo nasrnuo na Glas Istre, a kada je natjeran da sruši bespravno sagrađeno, od toga je napravio medijski spektakl u kojem je uz sarkastičan osmijeh izjavio kako prihvaća platiti cijenu konačnog uvođenja reda u istarski prostor. Međutim, pored moralnog, još je pogubniji Jakovčićev politički utjecaj na županijsko prostorno planiranje jer su osnovu planiranja unazad desetak godina predstavljale njegove površne, najčešće vinske, vizije kojima je, nalik na istarskog Mojsija, poveo narod u obećanu zemlju i bolju budućnost. Vizije, se međutim, stalno mijenjaju tako da već godinama lutamo u urbanističkoj i razvojnoj pustinji dok oko nas niču jedino apartmani. Jakovčić planove donosi i mijenja kako mu padne na pamet: najprije bez dublje podloge donosi plan da bi, kad interesni lobi koji zastupa ne ostvari svoj interes, isti plan nezakonito promijenio. Danas u Istri ne postoji prostornoplanska sigurnost, koja je osnova ikakvog ozbiljnijeg poduzetništva, a nemoralnost, nestručnost, površnost, nesigurnost i nezakonitost uzrokovali su da u Istri nema nijednog realiziranog ozbiljnijeg ulaganja. Ipak, najpogubnije posljedice prostornoplanske politike Ivana Jakovčića su što nam je u Istru privukao bjelosvjetske špekulante i što je iznimno niska razina njegovog institucijskog menadžmenta postala glavni ograničavajući faktor istarskog razvoja. Pravo usko grlo. 

IDS-ov politički supermarket nekretNINA

Naravno, Jakovčićev primjer poput papagaja su oponašali i ostali rukovodeći IDS-ovci. U Istri još nismo naišli na plan iz kojeg nije očito da su njegovi glavni profiteri lokalni političari, njihovi prijatelji i rodbina, te prateća bulumenta, najčešće rukovodeći kadrovi iz komunalnih poduzeća. Iako IDS-ovci dominiraju, izazovu okorištavanja pri donošenju ili mijenjanju prostornih planova nisu odoljeli ni čelni ljudi ostalih stranaka, a prostorni su planovi često i osnova međustranačkog koaliranja i trgovanja. Naime, u proteklih nekoliko godina bili smo svjedoci raznoraznih političkih trgovina pri kojima su se politikanti prodavali za obećanje o urbanizaciji ili apartmanizaciji njihove parcele, što je i bio ključni motiv njihovog ulaska u politiku. Pritom ne mislimo samo na Stevu Žufića, kojemu bi u klagenfurtskom sjedištu Hypo Alpe-Adria banke komotno mogli podići spomenik, niti na Lidiju Delton i Bruna Celiju, koji su svojim prostornoplanskim ponašanjem opstali ili otpali s vlasti. Pravi primjer za našu tezu je socijaldemokrat Maurizio Biasiol, koji je od svoga prijatelja jeftino otkupio zemlju, a onda je kao čelni čovjek vodnjanskog planiranja pretvorio u turistički punkt pa mu se sada smiješi zarada koja će, osim njega, obogatiti i njegovu djecu. Bilo bi nepravedno optuživati samo Biasiola jer je on samo slijedio primjer čelnog čovjeka istarskog turizma Veljka Ostojića, čija je obitelj od jedne baljanske obitelji za euro po metru kupila poljoprivredno zemljište koje se upravo urbanizira. Zarada? Višemilijunska! Upravo Ostojićev »biznis« pokazuje svu snagu utjecaja prostornog planiranja na istarsku političku trgovinu. Naime, iako svjestan da će urbanizacija Ostojićeve zemlje baciti značajnu mrlju na njegov projekt obogaćivanja stanovnika Bala, Plinio Cuccurin nije imao snage odbiti tu u javnosti prokazanu poslovnu ideju. Cuccurin je svjestan da bi takav potez bio poguban za razvoj njegovog projekta Mon Perin, pa je glatko odbio prijedlog obitelji koja je Ostojiću prodala zemlju o tome da se i na njihovom susjednom zemljištu planski smjesti turistički punkt. Nisu imali šanse. 

Nizak nivo stručnosti – visoki stupanj klijentelizma

Istarski prostorni planovi, kako postojeći tako i oni u nastajanju (čast rijetkim izuzecima), općenito su na iznimno niskoj stručnoj razini. Tekstualni dio planova u pravilu služi samo zadovoljavanju zakonske forme dok je izrađivačima sadržaj poprilično nevažan. Mnogo je primjera za takvu tvrdnju. Evo nekoliko najflagrantnijih. Ovih dana puno se priča o 22 golf terena koji se u sljedećih nekoliko godina trebaju sagraditi u Istri i koji su planski predviđeni u županijskom planu. Zašto baš 22, a ne pet, deset, 15 ili 20? To nitko ne zna. Naime, o pretvaranju Istre u golferski raj nije napravljena nijedna ozbiljnija studija, strateški dokument koji bi odgovorio na esencijalna pitanja o tome ima li u Istri dovoljno vode i koja je njena cijena, kakav je utjecaj pesticida neophodnih za golf terene na porozno istarsko tlo ili, pak, kakav je utjecaj 22 prateća apartmanska naselja koja će se u okviru golf terena izgraditi u Istri s kapacitetima od preko 20 tisuća postelja? O tome ekspertize nema kao što je slučaj i sa svim drugim Jakovčićevim razvojnim idejama. Tako, primjerice u prostornom planu Općine Medulin čitamo isto ekonomsko objašnjenje za restriktivnu plansku varijantu od 20 tisuća smještajnih turističkih kapaciteta kao i za ultra razvojnu od 27 tisuća. U planu Grada Vodnjana pronalazimo turistički starački dom na koncu Ipsilona bez ijedne riječi objašnjenja za tako radikalan (besmislen?) planski potez. U slučajevima kada za pojedine razvojne ideje i postoji nekakva stručna podloga, ona je u pravilu nalik na studiju razvoja brijunskog priobalja Horwath Consultinga s genijalnim idejama vrhunskog turizma baziranog na izgradnji 400 stanova za najbogatije Puljane na Valelungi. Bez velike pogreške komotno se može zaključiti i na svakom sudu obraniti teza da je istarsko prostorno planiranje na vrlo niskom stručnom nivou uz vrlo visoki stupanj klijentelizma. 

Pulski prostorni plan – deset godina tuge

Pri analizi istarskog prostornog planiranja ne može se izbjeći činjenica da su lokalni političari učinili sve da što više produže stanje urbanističke anarhije nastalo osnivanjem novih općina i stavljanjem detaljnih planova izvan snage. Umjesto preciznih odrednica i gabarita u većini istarskih priobalnih mjesta na snagu su stupili grubi planovi višeg reda koji su omogućili izgradnju apartmanskih mastodonata. Najbolji primjer podgrijavanja urbanističkog samoubojstva je prostorni plan Grada Pule u nastajanju koji se bezuspješno donosi već gotovo deset godina. Bez obzira koja je politička opcija na vlasti jasno je da su pravi vladari oni kojima je cilj da se stanje bez plana – koje osigurava apartmanizaciju – što dulje održi. S obzirom na to da je izrađivač plana tvrtka Urbis 72 jedan od glavnih eksponenata lokalnog građevinskog lobija, jasno je da ćemo još malo pričekati s donošenjem plana. Posljednji događaji vezani za odbacivanje plana od Ministarstva prostornog planiranja pokazuju da, unatoč devet godina izrade, plan i dalje nije dobar, stručan i sukladan propisima. Slučajnost? U to mogu povjerovati samo naivci. O demografskim polazištima pulskog plana već smo u više navrata pisali dovodeći u pitanje vjerodostojnost dokumenta baziranog na statističkim podacima iz 1991. godine na osnovu kojih su planeri predvidjeli da će u predstojećem desetljeću, zaključno s 2015. godinom, broj stanovnika Pule porasti s 59 na 70 tisuća. Iako je nakon popisa stanovništva 2001. za Grad Pulu vidljiv trend stagnacije i negativnog prirodnog prirasta uslijed čega se broj stanovnika smanjio za 2.500 osoba, u planu se ništa nije promijenilo jer bi realno sagledavanje situacije značilo smanjenje građevinskog područja, a time i manju zaradu građevinskog lobija. Budući da je izrađivač demografskog dijela pulskog prostornog plana Vladimir Žmak nedavno postao prvi čovjek pulskog prostornog planiranja, teško da će se u tom kontekstu išta promijeniti. 

Apartmanizacija – smisao istarskog prostornog planiranja

Iako prije svega urbanistička pojava, apartmanizacija je u mnogo čemu najbolji odraz vremena u kojem živimo i pripadajućeg duhovnog stanja istarskog pučanstva u tranzicijskim vremenima prelaska iz socijalizma u primitivni prvobitni kapitalizam. Vrlo brzo nakon što se stišao ratni vihor postalo je jasno da lokacija istarskog poluotoka u odnosu na tijelo europskog kontinenta donosi pozamašnu položajnu rentu. Deseci tisuća stanovnika pretežito srednje Europe poželjeli su kupiti nekretninu na najljepšoj mediteranskoj obali, a ta je potražnja uz ograničenu ponudu dovela do nebeskih cijena. Lokalni i ostali mešetari nekretninama shvatili su da se otvorila mogućnost ogromne zarade, a kao najprofitabilniji graditeljski model promovirana je izgradnja apartmana. Na petsto kvadrata izgradiš 15 apartmana po prosječnoj cijeni od petsto ili šesto eura po metru, dok se metar novonastalog apartmanskog kvadrata prodaje po 1.500 eura. Zarada dovoljna da se podmažu planeri, izrađivači dozvola i političari. Štete? Višestruke! Prije svega, u posljednjih desetak godina istarsko je priobalje više uništeno nego ikada prije u povijesti. Ubrzana i neplanska gradnja apartmana nije praćena odgovarajućom kanalizacijskom, vodovodnom i posebice socijalnom infrastrukturom, tako da su u pojedinim naseljima, poput Premanture, izgrađene stotine apartmana za čije stanovnike nema škola, vrtića, restorana, zabave, vode, struje… Ako tome dodamo da većina građevinara ima sjedište izvan Istre, kamo odlazi sve vrhnje tog unosnog biznisa, te da je glavni faktor pri formiranju astronomskih cijena zemljišta u Istri broj apartmana koji se na njima može izgraditi, naša je zarada jako mala, a štete ogromne. O svemu navedenom nitko u Istri nije napravio studiju, tako da apartmanizacija kao najgori urbanistički i životni kič mirno teče dalje. Dokad? 

Arhitekti bez društvenog angažmana

Možda će nekom zazvučati idealistički, pa čak i patetično, ali nisu li na sve spomenute probleme i štete koje apartmanizacija i prostornoplanski raspašoj donose Istri prije svih trebali reagirati arhitekti, odnosno onaj dio domaće inteligencije koji te pojave najbolje razumije? Podrazumijeva li akademsko obrazovanje i intelektualni nivo ikakav društveni angažman? U Istri očito ne. U proteklih pet godina nismo mogli čuti nijednog arhitekta da je javno ustao i rekao: Ljudi, ovo ne valja i nije dobro! Ne samo da je izostao sličan angažman, već su, upravo suprotno, gotovo svi arhitekti svoje znanje i stručnost upregli u izradu planova i projekata za najprimitivniju apartmanizaciju. Poput nekadašnjih kvislinga istarski su urbanisti uz oduševljenje i bez imalo otpora dočekali apartmanske kolonizatore i okupatore dajući sve od sebe da na razne zakonske i nezakonske trikove svojim gazdama omoguće što veći broj stambenih kvadrata i što više tisuća eura zarade. Naravno da od silnog ekstra profita dio kolača ide i projektantima kojima je očito u interesu da se što više gradi. Iako u njihovom cehu postoje jasno određena pravila igre, dosad još nikad nitko nije nastradao ili izgubio licencu zbog svog nezakonitog projektiranja, mada je svaki drugi projekt u Istri zakonski na vrlo klimavim nogama. Najtužnije je što angažmana i kritike sadašnjeg stanja nema ni među mladim istarskim arhitektima, što pokazuje da ni ubuduće ne možemo očekivati ništa bolje. Naprotiv. 

I državni službenici izdali javne interese

Još su više zatajili i javne interese izdali državni službenici koji rade na izdavanju lokacijskih, građevinskih, uporabnih i drugih dozvola. Mada Istra prednjači po broju poništenih dozvola i unatoč činjenici da smo o tome napisali na desetke članaka, dosad se nijednom državnom službeniku, osim Marije Vučine-Obad, nije zatresla stolica. Vrlo primitivne malverzacije pri izdavanju dozvola isključivo su namijenjene zadovoljavanju pohlepe apartmanskih investitora koji su se tijekom posljednjih desetak godina snažno umrežili sa svim potrebnim službenicima koji za svoje svjesne propuste dobivaju naknade koje su višestruko veće od njihovih plaća. Teško je, naime, pretpostaviti da su greške zbog kojih su poništene dozvole rezultat slučajnosti. Podsjetimo se poništavanja dozvola za mamutice na Lungomareu, za hotel Marine Ibacom u Banjolama, pa nekoliko poništenih dozvola u naselju Brig Rupine u Premanturi, gdje je najpoznatiji slučaj poništenja uporabne dozvole Lenka Uravića kao prvi takav slučaj u povijesti Hrvatske. Tu su i trgovački lanci Pevec, Getro, Plodine, pa ugostitelj Jakupi, hotel »Minerva« u Medulinu, nekoliko slučajeva u Valbandonu, Valsabion 2001 u Pješčanoj Uvali i još mnogi drugi slučajevi o kojima smo pisali. Službenici koji su izdavali spomenute dozvole nikad nisu javno obrazložili zašto su to griješili, već su svoj bijes u službenoj korespondenciji usmjerili na novinare našeg lista koju, ne samo zbog kurioziteta, djelomično prenosimo. – Novinar (doljepotpisani op.a.) kontinuirano insinuira i bezrazložno ističe negativnosti, tendenciozno prenoseći neistine i klevete. Takvim izražavanjem stajališta, ničim izazvan, ne poštuje dostojanstvo, ugled i čast, kako državne uprave, tako i službenika. Svojim izraženim stajalištem zlorabi novinarsku etiku bez argumenata, stručnog znanja i dokaza, manipuliranjem činjenicama nanosi nepopravljivu štetu našem uredu i obmanjuje javnost. Stvorena je atmosfera linča pa su službenici pod stresom, što može rezultirati oštećenim zdravljem i međusobnim nepovjerenjem, službeni je stav državnih službenika o našem pisanju povodom desetaka poništenih dozvola. Državni službenici su, između ostalog, od svog šefa Radovana Juričića zatražili da novinar odgovara krivično, prekršajno, građanskopravno i stegovno! Juričić je taj zahtjev glatko odbio. 

 Građevinska inspekcija : Bespravna gradnja 1:5

Veliki dio krivice za gotovo totalitarnu bespravnu gradnju snosi i neučinkovita građevinska inspekcija. Iako su njihovi djelatnici dijelom odgovorni za takvo stanje u prostoru, puno od njih odgovornija je država koja je učinila sve da bi ionako jalov rad svojih inspektora učinila još jalovijim. U odnosu na prostornoplansko bezakonje, inspektori su ponajprije brojčano inferiorni, a o njihovoj tehnološkoj opremljenosti najbolje govori podatak da donedavno nisu imali ni službene mobitele. Ta dva momenta objektivno su utjecala na kvalitetu i obujam njihovog rada, ali su istovremeno i odlični argumenti za opravdavanje vlastite neučinkovitosti. Primjerice, kada pet inspektora zaprimi tisuću prijava od kojih, u najboljem slučaju, mogu riješiti 500, postavlja se pitanje po kojim se kriterijima biraju prijave koje će se obrađivati. Takva situacija je idealna za korupciju, klijentelizam, političku i drugu trgovinu, a poznati su i slučajevi kada su lokalni kriminalci u dogovoru s pojedinim inspektorima reketirali pojedine bespravne graditelje. Platiš pa ti nećemo rušit´. Naravno, dok plaćaš! Inspektori prilično teško izlaze na teren kada se radi o bespravnoj gradnji političara i moćnika, dok se nad manje moćnim pojedincima pravda puno više prakticira. Velika je promjena nastala dolaskom Marine Matulović-Dropulić na vlast, kada su i moćnici dobili isti inspektorski tretman. Iako su poboljšanja očita, evidentno je da uvođenje reda ide prilično sporo jer druge državne institucije i pravosuđe ne djeluju pravovremeno tako da se građevinski siledžije najčešće na koncu izvuku uz smiješne prekršajne kazne ili, pak, sve ode u zastaru. Pošteno bi bilo naglasiti da je inspektorski posao iznimno težak, zahtjevan i stresan, tako da unatoč spomenutim zamjerkama istarske građevinske inspektore možemo pohvaliti kao puno kvalitetniji dio državnog aparata od njihovih kolega koji izdaju dozvole. Ako je to uopće neki kompliment. 

Jalovo pravosuđe

Osim katastrofalnog regionalnog menadžmenta najveći dio krivice za aktualno stanje u istarskom prostoru snosi istarsko pravosuđe koje svojim nemarom, neznanjem, a ponekad i korumpiranošću, nikad nije imalo snage i volje suprotstaviti se očiglednom zlu. Najveća je odgovornost, prije svih, na Državnom odvjetništvu, koje je u korijenu moralo sasjeći prostornoplanske malverzacije u pravilu povezane s paralelnim vlasničkim promjenama. Iako su u posljednjih pet godina imali barem desetak prilika da procesuiraju takve pojave, kazna je – kao glavni preventivni instrument sprečavanja budućih malverzacija – u potpunosti izostala. Premda je prije više od godinu dana usvojen zakon koji bespravnu gradnju proglašava kaznenim djelom, u praksi se ništa nije dogodilo. Unatoč evidentnom kriminalnom ponašanju državnih službenika pri izdavanju dozvola, opet ništa. Barbariga i Dragonera? Ništa. Kakvo smo mi to društvo? U subotnjem TV krimiću američki je policajac ustvrdio da društvo koje ne poštuje zakone uopće nije društvo! Iako spomenuti filmski policajac nije rekao što je onda društvo koje ne poštuje zakone, očito je da se odgovor nalazi u sferi neorganizirane primitivne zajednice u kojoj dominira zakon jačeg. Istarske pravosudne institucije, dakle onaj dio našeg društva čija je svrha sprečavanje zla i nepravde, u potpunosti su zakazali jer ustrajno dozvoljavaju da zlo nekažnjeno pobjeđuje dobro. Iako smo u proteklih desetak godina svjedočili najvećoj gospodarskoj pljački ovih prostora svih vremena, broj sankcioniranih slučajeva svodi se na – jedan! Dobar dio tog gospodarskog kriminala usko je vezan s prostornoplanskim muljažama, ali dosad nije poznat nijedan slučaj pravosudnog kažnjavanja te vrste zla.

Krasna zemljo, silovana

– Lipa naša, silovana, pjevaju Splićani The Beat Fleet. A što da mi zapjevamo u Istri? Neka naša Istra blista? A sjaj se ubrzano gubi. Nestaje. Iako svi to vide, malo je onih koji dižu glas. U procesu stvaranja planova zastupnici interesa Majke prirode u malom su broju. Veliki dio odgovornosti za posvemašnje uništavanje prirode snosi i prilično apatična većina koju prostorni planovi zanimaju samo kada im je potrebno urbanizirati neku parcelu ili proširiti okućnicu. Osim Zelene Istre čuju se samo još predstavnici nekakvih politikantskih odbora i kvazizelenih stranaka. Iako se na javnim raspravama često mogu čuti parole o održivom razvoju, zdravlju, ekologiji i zaštiti prirode, u praksi se ništa ne mijenja. Nedirnute obale je sve manje, u unutrašnjosti golfovi napadaju šume, u gradovima nema infrastrukture, kanalizacija bez pročišćavanja ide u more, pulska luka za svakog juga smrdi kao najgori javni klozet, pola naroda ne pije vodu, rak probavnog sustava češći nego igdje u široj regiji… U Puli su u petak porezali stogodišnje stablo. Na pitanje zašto direktor Herculenee Radovan Cvek je olako odgovorio: »Da se vozač kamiona ima gdje parkirat´ dok otvara vrata crpne stanice! Posadit ćemo drugo!« Lijepo je drugo, ali gledajući kuće, agroturizme i dvorišta istarskih političkih i poslovnih moćnika vidljivo je da oni jako dobro znaju što je lijepo, kako se štite stabla i biljke i okoliš oko svog imanja. Političar Vladimir Periša je bez dozvole sagradio kanalizaciju u Premanturi, govna bez pročistača teku u kamp Stupice, ali je ispred njegove kuće zelena livada s fontanom. Kako bi tek bilo kada bi naši političari javne interese zastupali i štitili na barem približan način kao što štite svoj? Glupo pitanje? Uz nagovještaj razvojne eksplozije kako da se zaštitimo od prekomjerne poduzetničke pohlepe i neophodni razvoj učinimo održivim i na dobrobit svima, a ne samo njima?

Glas Istre, 23.1.2006.