Na pitanje jednog vijećnika radi li tko na osmišljavanju plaže u uvali Peškera, gradonačelnik Edi Štifanić dao je na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća odgovor koji nužno priziva u sjećanje sve što se posljednjih desetak godina (nije) napravilo na projektu Peškere.

– Prije desetak godina imali smo natječaj za idejna rješenja, do danas se puno toga promijenilo i dobro da se ništa nije napravilo. Lani je bilo zainteresiranih investitora za gradnju luksuznih vila, drugi su tamo vidjeli luksuzni hotel i kongresni centar s novim administrativnim gradskim središtem, ali recesija je odvukla investitore. Vjerujem da će se uskoro vratiti, ali moramo biti oprezni da nas buduće generacije ne bi optuživale za pogreške. U ovom mandatu možemo jedino donijeti planske dokumente, glasio je gradonačelnikov odgovor.

Kule u oblacima

Je li bolje da se ništa nije napravilo? U deset posljednjih godina u Poreču je puno toga uređeno i izgrađeno, a na Peškeri nije učinjeno baš ništa i to sigurno nije dobro. Radi se, svi se slažu, o najatraktivnijem dijelu grada koji je potpuno neuređen. To je slabo izgrađen prostor na kojem su od ranije zgrada nekadašnje tvornice Školjka, nekadašnjeg remonta i nekoliko privatnih kuća. U uvali Peškera ne može se niti kupati jer plaža nadomak onoj hotela Pical nikada nije uređena, dno uvale nije desetljećima čišćeno pa je puno mulja i uvala smrdi. A nema turista koji nije s Peškere pokušao snimiti inspirativnu i slikovitu panoramu staroga grada.

Na dijelu Peškere ljeti je smješten pokretni autobus-bar, kiosk sa sladoledom, okretište turističkog vlaka i lunapark. Ove godine na tom se dijelu održao viteški turnir u sklopu Giostre.
Peškera se proteže na desetak hektara nasuprot starom gradu, od kojih je 52 posto gradsko vlasništvo, 10 posto pomorsko dobro, 22 posto javno dobro, a 16 posto privatno vlasništvo. Godine 1998. održana je, u vrijeme gradonačelnika Rodoljuba Kosića, tematska sjednica o Peškeri na kojoj je govorio i Ivan Jakovčić, tada saborski zastupnik. Imao je viziju gradnje multikultumog centra, muzeja mozaika, novog Decumanusa – nečega što će "omogućiti da Poreč postane možda najznačajniji grad na Mediteranu".
Lokalni političari krenuli su tim tragom, imenovali Jakovčića u koordinacijski odbor za realiziranje projekta "Peškera". Predsjednikom izvršnog odbora projekta imenovan je Oreste Cossetto koji je izvijestio o isplaniranom: na Peškeri bi se trebalo izgraditi privezište malih čamaca, istarski multikulturni centar, sjeverna gradska luka, park, .. Današnji gradonačelnik Edi Štifanić, tada vijećnik, dao je "bezrezervnu podršku programu", zalažući se za otvaranje novih radnih mjesta.
Mnogi su izašli za govornicu hvaliti, ali da je bilo koji stav trebalo argumentirati, bilo bi odmah jasno da je riječ o kulama u oblacima. Bilo je i drugačijih mišljenja: do zahtjeva za raspisivanjem referenduma nakon analize prostora s aspekta kulturno-povijesne baštine, izrade ekološke, prometne i studije ekonomske opravdanosti. Tadašnji gradonačelnik Kosić zahvalio je na "kvalitetnoj i sadržajnoj raspravi", obećao "razmatranje primjedbi" i naglasio da je "program nadstranački i u funkciji razvoja grada".

Do danas nije definiran ni projekt, a kamoli izrada DPU-a

Godine 2000. Poreč je raspisao međunarodni natječaj koji je trebao donijeti najbolja idejna rješenja koja bi bila i podloga za izradu detaljnog plana. Te iste godine osnovan je jedriličarski klub sa sjedištem u Peškeri, a zgradu poznatu kao stara klaonica, na samom rubu područja prema Picalu, Laguna commerce je prodao privatnoj osobi. Novi vlasnik dograđivao je i ograđivao pomorsko dobro bespravno i bez službenih obustava, premda se znalo što se događa. O tome smo i mi pisali.
Nakon što je natječaj za idejno urbanističko rješenje završen, a stiglo je 25 radova, bilo je jasno da većina radova predlaže gradnju "novog malog grada". Takav je pristup podijelio građane na one "za razvoj" (za gradnju) i one "protiv razvoja" (za oprezno uređenje). U knjigu primjedaba jedan je građanin tada, potpisavši se samo inicijalima, napisao: "Projekti predviđaju gradnju apsurdnih betonskih konglomerata na površini tek trećinu manjoj od povijesne jezgre. To u cijelo moje porečko biće utjeruje još jednu veliku strepnju da je ljudski neukus nepobjediv, da je ljudska glupost vječna te da su o bitnim događajima uvijek odlučivali nekompetentni. Onome tko je samo jednom doživio zalazak sunca preko Eufrazijane s Peškere samo pomračenje razuma može naložiti da taj doživljaj uskrati drugima."

Neki su građani spominjali borbu protiv projekta svim legalnim sredstvima.
Jedini među 25 radova koji je ostao suzdržan i s velikim respektom prema prostoru bio je projekt porečkog arhitekta Antonija Mariona. Osim što je nacrtao ono što je jedino smatrao primjerenim (uređenje parka-šume uz minimalne intervencije u prostoru), Marion je tada rekao da treba "prepoznati vizualnu nesputanost sjevernog gradskog ozračja i shvatiti prostor jedinstvenim i neponovljivim", odnosno da se "identitet i prepoznatljivost Poreča mogu sačuvati samo ako se sačuva prostorna kolijevka u kojoj je nastao, a u kojoj podjednaku vrijednost imaju izgrađeni i neizgrađeni ambijenti" .
Konačno, gradnja na Peškeri, rečeno je tada, na način kako su je predvidjeli nagrađeni i otkupljeni radovi (ukupni trošak od 200-tinjak tisuća kuna) bila bi neposredna konkurencija Eufrazijani, što bi sigurno značilo brisanje spomenika s popisa svjetske baštine.
Novac i energija stručnog potencijala potrošeni su, ali mnogi su građani ipak ostali spokojni, jer se dalje od toga nije išlo. Međutim, niti jedan Porečan ne može spokojno gledati Peškeru. Mogli su se desetak godina kupati u moru s najljepšim pogledom na grad da je bilo manje vizija, a više sluha i razumijevanja. U važećim planovima višeg reda, koji su doneseni naknadno, na Peškeri je planirana mješovita namjena – tu može nastati sve što je primjereno centru grada, a u malom postotku i turistička djelatnost. Ipak, do danas nije definiran ni projektni zadatak, a kamoli izrada DPU-a.

Sniježana Matejčić, Glas Istre