Ratko Močnik je 1995. godine napisao knjižicu, koja je u Hrvatskoj objavljena 1998. godine pod nazivom "Koliko fašizma ?" u izdanju "Arkzina", a u njoj je i sljedeća rečenica : " Kraj drugog svjetskog rata bio je samo vojna pobjeda. Pobijeđene su bile fašističke države i njihove vojske. Ali nije bio pobijeđen fašizam kao povijesna praksa, politička metoda, ideološka mreža i misaoni obrazac. Fašizam je preživio i sada se vraća, pa i tamo gdje je bio pobijeđen".
Nadalje, urednici hrvatskog izdanja knjige, na naslovnicu su izvukli i sljedeći citat : " Pitanje nije Fašizam – da ili ne, već : Koliko fašizma ? Ono što stenografski nazivamo "fašizam" strukturni je moment u instalaciji i reprodukciji ovdašnjeg "semi-perifernog" kapitalizma ".
Autor je u predgovoru hrvatskog izdanja zapisao: " knjiga pretežno govori o onima koji nisu imali što "izdati", koji su naposlijetku čitavo vrijeme paradirali svoje boje : ona govori o vladajućoj kulturi nacija i o njenim agentima ", a malo dalje i sljedeće : " Između zaborava i današnje nemoći postoji veza. Države organiziraju zaborav, paktiraju s fašizmima, mogu biti i njihov plijen. Ljudi pamte, ne daju se i ustrajavaju. Danas nema antifašističke fronte, postoje pojedinke i pojedinci koji se ne misle pomiriti s fašizmom, koji znaju da život može biti nešto više od mržnje, tjeskobe i rata, i koji imaju snage zahtijevati od države da postupa drugačije nego što su te države i ti vlastodršci postupali prije pola stoljeća ".

Uz ovogodišnji 22. lipnja Dan Antifašizma izbrali smo par citata iz ove knjige.

" Rubne, slabe i ovisne države postkomunizma prijemčive su za fašizam iz dvije vrste razloga. Najprije iz ideoloških : u svoje osnove one su ugradile iste elemente koji su elementi fašizma – nacionalizam i nacionalni kolektivizam, rasizam, mržnju, kult moći, antiintelektualizam. Nadalje, a to je značajnije, i iz gospodarskih i političkih razloga : " uključivanje " u sistem svjetskog kapitalizma nametnuo im je način koji izjednačava integraciju s podređivanjem svjetskim odnosima gospodarstva. Političke kaste tih država ne pitaju se o uključivanju u ovisnost, čak su se i izričito odrekle tradicije nezavisnosti. Vladavina političkih klasa u postkomunizmu temelji se zato na karakterističnim "postkolinijalnim" političkim strategijama : prema van na podređenom partnerstvu s metropolitanskim elitama, prema unutra na klijentelizmu i korupciji, na uništavanju domaćih civilnih društava i onemogućavanju nadzora odozdo. Te strategije vrlo lako "fašiziraju" državu dok u društvu istovremeno podstiču populistički otpor, u stilu samoniklog narodnog fašizma".

" Granica između fašizma i antifašizma je civilizacijska granica – na strani fašizma nema civilnog društva, kao što nema ni demokratske politike ".

" Antifašizam je bio i borba za solidarnost među narodima koju je ostvarivala ideja internacionalizma. Preciznije rečeno, antifašizam je obje solidarnosti neposredno ostvarivao, antifašizam je bio djelatna solidarnost među ljudima i među narodima .
Antifašizam dokazuje da je čovječanstvo sposobno za nešto više od podmuklog samoljublja pojedinki i pojedinaca i netolerantne sebičnosti zatvorenih nacionalnih gomila ".

" Antikomunizam nije nužno fašizam. Ali je fašizam nužno antikomunizam. Također ne treba zaboraviti da je antikomunistička histerija fašizirala čak i najstariju demokraciju ".

" Diktum koji se pripisuje Churchillu : Demokracija je loš sistem, ali za sada najbolji od poznatih. Ako je tome tako, onda moramo reći da je demokracija vrlina, a ne stanje".

" Fašistoidni učinci o ovome trenutku dolaze od masovnog "razočaranja demokracijom". Temeljni uvjet za otpor je da javnost prepoznaje fašistoidnost, gdje god se pokaže".

Odabrao : R.V.Aleksić