Siječanj je, bez sumnje, savršeno vrijeme za razgovor o razvoju lokalnog turizma, jer grad zjapi prazan od turista i lokalnog stanovništva, a najveći dio gospodarstva također sniva zimski san. Ništa se u toj slici nije promijenilo desetljećima i krajnje je vrijeme za sjesti i razmisliti kako učinkovito produžiti sezonu, odnosno kako osigurati cjelogodišnje poslovanje. Jer, ruku na srce, kad bi neki turist i zalutao u zimi u Poreč, pobjegao bi glavom bez obzira iz depresivnog grada.
Razmišlja li gradska vlast o izradi master plana razvoja porečkog turizma, kao što je učinio Rovinj, pitao je novi gradski vijećnik Darko Saftić, a gradonačelnik Edi Štifanić odgovorio mu je da podržava inicijativu, te da će je prenijeti lokalnoj TZ. Prije pokretanja izrade novog plana, odnosno strategije treba provjeriti što je učinjeno temeljem postojećih skupih planova. Na Poreč se odnose dva: master plan razvoja istarskog turizma i mini master plan korištenja centra Poreča. Oba je radila španjolska tvrtka THR. Istarski master usvojila je Županijska skupština početkom 2004. godine za razdoblje od osam godina, dakle do 2012. godine, koštao je 650.000 eura koje su zajednički platili privatni turistički i javni sektor, odnosno lokalni i županijski proračuni i turističke zajednice. Za njegovu provedbu zaduženo je bilo Županijska poglavarstvo i 30-oročlani Savjet za turizam na čelu sa županom Ivanom Jakovčićem. "Cluster Poreč" je u tom planu činilo područje turističkih zajednica Poreča, Tara-Vabrige i Kaštelira-Labinci, a u osam godina treba po tom planu obaviti 245 zadataka, odnosno investirati 819 milijuna eura, od kojih 13 posto investicija otpada na javni sektor, 17 posto na mješovite investicije a ostalo na privatni hotelsko-turistički sektor. Radilo se prije svega o ulaganjima u kvalitetu smještaja, a potom na infrastrukturu.
Porečki hotelijeri obavili su, vjerojatno, dobar dio predviđenog posla povećavši kategorizaciju dobrog dijela hotela i proširujući ponudu. I Grad je ulagao u obilaznicu i ostale ceste. Otvoreno je nekoliko vinskih podruma, čak i dvije uljare, nešto je više profiliranih restorana i konoba, ali ne zaslugom i uz posebnu podršku javnog sektora. Sve to zaslužuje bolju i nepristranu analizu, kani li se ponovno u planiranje.
Zanimljiv se detalj vezan uz ovaj master plan odnosi na zonu Saladinka-Sveti Martin, sjeverozapadni dio grada uz samo more, koji je velikim dijelom potpuno neizgrađen, a u građevinskom području. Privatni vlasnici zemljišta već dva desetljeća, najmanje, pokušavaju ishoditi prihvatljiv plan u dogovoru s Gradom, koji je također vlasnik zemljišta. U vrijeme izrade mastera za taj je dio rađen DPU, kojem je dvije godine kasnije Ministarstvo uskratilo suglasnost, a potom su vijećnici donijeli odluku da se izradi urbanistički plan uređenja. Prije donošenja istarskog mastera i DPU-a tadašnji gradonačelnik Maras 2005. godine donio je s Poglavarstvom odluku o prodaji gradskog zemljišta u toj zoni, što je uzrokovalo krizu vlasti, jer se odluka IDS-ova gradonačelnika kosila sa stavom stranke i donijeta je bez suglasnosti IDS-a. No, zemljište i tako nije prodano kako je Maras planirao – 40-ak tisuća četvornih metara za 110 eura po početnoj cijeni, a tim novcem je planirana realizacija trećeg dijela infrastrukture povijesne jezgre i izgradnja doma umirovljenika. Na kraju je Grad zamijenio tek trećinu toga zemljišta s umaškom tvrtkom Mira Oblaka Top nekretnine, za zemljište na Finidi na kojem do danas nije počela gradnja nove osnovne škole. Zamjena je obavljena prema procijenjenim vrijednostima zemljišta – ono na Saladinki za 50 eura, a na Finidi za 36 eura po četvornom metru. Top nekretnine je Oblak kasnije prodao Hypo consultantsu, a ova je tvrtka prodana novim tvrtkama kojima u ime vlasnika upravljaju manje-više isti ljudi. Poreč je zamjenom toga zemljišta dobio 2,13 milijuna kuna u proračun. A nova zona turizma i ugostiteljstva s dodatnih 3.000 postelja u obiteljskim hotelima i pansionima na Saladinki nije realizirana i ne zna se kad će ni hoće li. Nakon kratkog razdoblja intenzivne prodaje parcela u toj zoni i taj je posao zamro, jer vlasnici ne žele jeftino prodavati zemljište koje ima veliki potencijal. Tvrtka Sunčana uvala koju su zajednički osnovali zapravo nema aktivnosti. A u izradu propalog DPU-a "uhrpano" je 757.000 kuna, od kojih 90.000 kuna iz gradskog proračuna, jer Grad još ima u vlasništvu 12-ak posto zemljišta. Ostalo su investirali drugi privatni vlasnici. Prije DPU-a potrošeno je i nešto više od stotinjak tisuća kuna na studiju okvirnih mogućnosti toga prostora, a oba je dokumenta radio porečki Institut za poljoprivredu i turizam.
Potom još imamo i "porečki mini master plan" čiju su izradu zagovarali tadašnji predsjednik Gradskog vijeća Branko Curić i gradonačelnik Josip Maras, a dio građana bio je nezadovoljan jer plan nije bio na javnoj raspravi, odnosno jer nisu mogli utjecati na njegov sadržaj. Bila je to, zapravo, skupa studija od 500-njak stranica za koju je u javnosti izražen strah da će završiti u ladici. Vijeće ju je usvojilo netom prije lokalnih izbora u travnju 2005. godine. Naredne godine, slijedom zadataka iz studije, proveden je natječaj za idejno urbanističko uređenje rive od Gradskog kupališta do sadašnjeg hotela Palazzo s nagradnim fondom od 254.000 kuna, koji je podijeljen iako nije izabran najbolji rad. Od tada do danas taj je dio grada uređivan parcijalno i bez korištenja rješenja iz otkupljenih radova s tog natječaja.  Dobra analiza prije sljedećeg pothvata trošenja javnog novca na planove i strategije ne može biti proizvoljna, nego ultimativna.

Sniježana Matejčić, Glas Istre