Istarska sabornica; Mala galerija, Poreč, 2022.
14/07 – 18/09/2022

autor projekta: Marinko Sudac
kustos: Dorotea Fotivec Očić
tekstovi: Ješa Denegri, Feđa Vukić
suradnja: Institut za istraživanje avangarde

umjetnici: Autopsia, Jon Bress Thogmartin, Radomir Damnjanović Damnjan, Herbert W. Franke, Myron W. Krueger, Lucia di Luciano, Franco di Vito, Nato Frascà, Edwin Mieczkowski, Frieder Nake, Lev Nussberg, Giovanni Pizzo, Jorrit Tornquist

otvaranje izložbe: 14. 7. 2022. u 21 sat, Istarska sabornica

prigodno predavanje nakon otvorenja: Frieder Nake, jedan od pionira kompjuterske umjetnosti, profesor na Sveučilištu u Bremenu, Istarska sabornica

afterparty DJ Marco Grabber & DJ Dobrila

Referirajući se na jednu od najznačajnijih pojava unutar europske poslijeratne umjetnosti, pokret Nove tendencije [New Tendencies] (Zagreb, 1961. – 1973.), i seriju pet izložbi proizašlih iz pokreta, Institut za istraživanje avangarde i autor projekta Marinko Sudac sagledavaju kontekst stvaranja unutar umjetničkih grupa u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata koje su djelovale unutar različitih umjetničkih stilova, od programirane umjetnosti, kibernetike, računalne, algoritamske, digitalne umjetnosti i drugih. Izložbom se također otvara dijalog o umjetnosti danas, onoj koja se stvara unutar rapidno-mijenjajuće tehnološke stvarnosti i novih sustava vrednovanja.

Promjena paradigme od samostalnog umjetnika do grupa osobito je vidljiva tijekom kasnih 1950-ih i 60-ih godina. Zajedničko djelovanje, u nekim slučajevima i pod manifestima, odvija se unutar vremena značajnog napretka znanosti i društvenih prilika. Kolektivno je djelovanje, kako G. C. Argan tvrdi, tada postalo „neophodno u svim područjima istraživanja: u urbanističkom planiranju i znanosti, kao i u industriji, pa zašto grupno istraživanje ne bi bilo moguće i u umjetnosti?“ Takav primjer nalazimo u radovima Grupe Uno (predstavljena radom člana grupe Nate Frascà). Programirana umjetnost (arte programmata), kojoj naziv daje Umberto Eco 1962., nastaje sustavnom razradom strogo određenih numeričkih/matematičkih zakonitosti. Slike prestaju biti pojedinačna umjetnička djela, one postaju jedinice u serijama kao posljedice analitičkoga procesa. Jedni od predstavnika te umjetnosti su i umjetnički par Lucia di Luciano i Giovanni Pizzo, koji izlažu i na izložbi Nova tendencija 3 1965. g. Njihovo se djelovanje odvijalo unutar dvije umjetničke grupe – Gruppo 63 (uz Francesca Guerririja i Liu Drei) te Operativo R (uz Franca di Vita i Carla Carchiettija).

Gruppo Austria, predstavljena je na izložbi članom Jorritom Tornquistom, teoretičarom boje, koji svoje radove temelji na točnim eksperimentima bojom, gustoćom i jasnoćom te analizom komplementarnih učinaka.

Sredinom 1960-ih javlja se i kompjuterska umjetnost, ona nastala i potpomognuta tada novim tehničkim dostignućima i procesima programiranja. Stvaratelji tih radova rijetko su akademski umjetnici, a često znanstvenici, programeri, kompjuterski entuzijasti. Stvaraju radove, grafike nastale upotrebom računala, kompjuterski-potpomognute filmove i kompozicije; nastaju kibernetski uređaji i ambijenti, strojevi koji stvaraju „umjetnost“. Među pionirima te umjetnosti su i Myron W. Krueger, otac umjetne stvarnosti,  i Frieder Nake, jedan od začetnika digitalne (algoritamske) umjetnosti. To su samo neki od pojedinaca koji su svojim radom i teorijskim djelovanjem izgradili temelje za najrecentnije oblike digitalne umjetnosti kao što je NFT (non-fungible token; nezamjenjivi token; jedinstvena šifrirana digitalna datoteka koja u sebi uključuje sve relevantne informacije o sadržaju koji predstavlja, a može se identificirati putem jedinstvenog koda). Također jedan od pionira te umjetnosti, Herbert W. Franke, stvarao je generativnu fotografiju, radio s analognim računalima i digitalnom umjetnošću, a nedavno je svoju seriju radova Math Art (1980. – 1995.) pretvorio u NFT.

Razvitak tehnologije daje umjetnicima nove ideje o budućnosti – kako ona može izgledati u svojem utopijskom ili distopijskom izdanju. U tom segmentu umjetnici stvaraju u razmeđu tjeskobe, nade i želje. Na izložbi Nova tendencija 3, uslijed Hladnog rata SAD-a i SSSR-a, izlažu sovjetska grupa Dviženie (ovdje predstavljena futurističkim projektima Leva Nussberga) i američka grupa Anonima (predstavljena ovdje umjetnikom Edwinom Mieczkowskim).

Aktivni od kasnih 60-ih i dandanas, umjetnici okupljeni oko međunarodne grupe sa sjedištem u Americi, Art Research Center s predvodnikom Michaelom T. Stephensom,  djeluju na sjecištu znanosti, matematike i umjetnosti. Stephens smatra da: „Umjetnici mogu i trebaju biti eksperimentatori i ‘sistem ranog upozorenja’ za budućnost svijeta – zadržavajući svoje estetske funkcije, ali da čine istodobno cjelinu s potrebama svoje društvene okoline.“ Jedan od članova grupe jest i Jon Bress Thogmartin koji je i danas aktivan na polju digitalne umjetnosti te ovdje izlaže i rad u formi NFT-ja.

U današnjem visoko globaliziranom i digitalnom svijetu i umjetnost istražuje svoje mogućnosti i granice. U tom kontekstu propitivanja i komentiranja današnjeg stvaralaštva unutar rapidno-mijenjajuće tehnološke stvarnosti radove je stvorila i grupa Autopsia, depersonalizirani umjetnički projekt koji svoje stvaranje, uz industrijsku glazbu, temelji na semplu, osnovnoj jedinici post-produkcijskog materijala, i jedan od predstavnika jugoslavenske Nove umjetničke prakse, Radomir Damnjanović Damnjan, koji sa svojim „trodimenzionalnim slikama“ istražuje granice i poveznice predmetne i bespredmetne umjetnosti putem NFT-a.

Izložba New Fundamental Tendencies ističe specifični kontekst unutar kojeg su grupe umjetnika stvarale umjetnost uz pomoć operativnih postupaka i novih tehnologija, a koji dolaze kao nasljeđa futurizma i konstruktivizma kao pionirskih pokreta iz prve polovine stoljeća, gdje njihovi poratni nasljednici nastavljaju ideal sjedinjenja suvremene umjetnosti i znanosti, upotrebe novih tehnologija, među kojima i računala, u svrhe umjetničkog oblikovanja – kako ukazuje Ješa Denegri.

Od programirane umjetnosti do NFT-ja (non-fungible token), mnogo se toga promijenilo u društvenom i tehnološkom okruženju. Ono što ih povezuje je niz započet matematičkim, programiranim slikama u serijama koje su otvorile put kompjuterski-generiranoj umjetnosti i stvaraocima izvan umjetničkog svijeta. To je dovelo do potpuno demokratičnog stvaranja sadržaja na internetu. No, je li blockchain zaista platforma umjetničke demokracije? Može li se unutar visokomarketinški reguliranog sustava stvaranja digitalne umjetnosti razviti iskrena umjetnička linija koja će nastaviti fundamentalne tendencije koje su započete 1960-ih?

Feđa Vukić, jedan od autora tekstova u nadolazećem katalogu izložbe, tako s pravom pita: „Je li suvremeni trend tokenizacije (NFT-non-fungible token) slike novi alat ljudskog nadilaženja prirodnog ili pak put u novu simboličku razinu ideje o slobodi unutar tehnologizirane stvarnosti?  Ili je to, eventualno, put u direktnu, digitalnu, demokraciju, a što je na tehničkoj razini Beer iskušavao još ranih sedamdesetih godina u projektu Cybersin za vladu Salvadora Allendea (Medina, 2011). Jesu li to nove fundamentalne tendencije računarstva, estetike i ljudske vrste uopće?“