Zrcalo vremena Glasa Istre: Vizionari i karizmatične osobe vezle sitni vez raskošnog turizma Poreštine

13640915_1098528493577375_6399616678099835486_o
26.08.2019. 08:10; Učitavanja: 229; Početna / Gospodarstvo / Zrcalo vremena Glasa Istre: Vizionari i karizmatične osobe vezle sitni vez raskošnog turizma Poreštine

autor: Robert Buršić, Glas Istre

Turizam na Poreštini u bivšoj i sadašnjoj državi prepoznatljivim je učinio entuzijazam pionira koji su stvorili čudo: vrsarsku Anitu s naturizmom Anton Maretić, Anton Štifanić Plavu lagunu, primjenjujući znanja stečena na francuskoj obali, Anton Restović koji je postavio temelje najveće turističke tvrtke u nas, te dr. Anton Šonje, arheolog i povjesničar umjetnosti, direktor Zavičajnog muzeja Poreštine, koji je u rastuću industriju odmora i putovanja uključio kulturnu baštinu.

 ANTON MARETIĆ: Kreator vrsarske Anite

Jerko Sladoljev, turistički djelatnik, koji je lani primio nagradu za životno djelo “Anton Štifanić” Hrvatske turističke zajednice, a radni vijek proveo u vrsarskoj Aniti, kaže: “Bili su to poljoprivrednici, ‘naturščici’ bez ikakva znanja o turizmu, ali s velikim entuzijazmom i vrlo sposobni. Prvi direktor bio je Mate Restović, u čijem je mandatu osnovana Koversada, a nakon njega Anton Maretić, karizmatična osoba čiji uspjeh nije ponovio nijedan kasniji direktor. Maretić je imao osam razreda osnovne škole, ali je vrlo brzo učio i bio je sjajan menadžer. On je izgradio brend Vrsar”.

Turistički potencijal Vrsara i Koversade proročki je procijenio Rudolph Halbig, učitelj plivanja iz Münchena. On je obišao cijelu jadransku obalu u potrazi za najboljom lokacijom naturističkog kampa. U mnogim sredinama je odbijen, a u Vrsaru je njegova inicijativa vrlo dobro prihvaćena u čemu je prednjačio Anton Maretić. Halbin je uvjerio čelnike poduzeća Lim (kasnije Anita) da otvore naturistički kamp. Tako je 1961. godine otvorena Koversada, prvi naturistički kamp u Hrvatskoj i prvi komercijalni kamp za naturiste otvorenog tipa u svijetu.

Maretić je rođen u Funtani, 5. rujna 1924. S rukovodećeg mjesta vrsarske Anite imenovan je direktorom ugostiteljskog trgovačkog poduzeća Lim, koje je 1957. osnovala Skupština općine Poreč. Asim Čabaravdić u nedavno objavljenoj opširnoj knjizi o turizmu u Istri od davnina do danas, za Maretića piše: “… unatoč svim nesumnjivo respektabilnim turističkim ostvarenjima, politika je 1971. Maretića smijenila s dužnosti generalnog direktora Anite. Obavljeno je to na isti način kao što je učinjeno s porečkim turističkim velikanima Antonom Štifanićem i Antonom Restovićem. Nažalost, Vrsar još uvijek nije na bilo koji način obilježio veliko turističko djelo svog sugrađanina Antona Maretića koji je otišao u vječnost 21. listopada 1990. godine”.

ANTON ŠTIFANIĆ: Bio je kovačnica ideja

Kada je Plava laguna stasala na njenom čelu bio je domaći sin Anton Nini Štifanić, koji je intuicijom u pravi trenutak spoznao što je to turizam i kako ga treba provoditi. I što je fascinantno: u vrijeme totalne uniformiranosti, kada se pokušavalo u djelo provoditi utopijsko načelo “svima isto”, u najgorem slučaju “svi iz istoga kazana”, porečki ljudi hrabro su odskakivali od kratkovidnih ekonomskih vidika i stvarali proizvod koji je europski čovjek želio. I trošio. Štifanić je dvadeset godina vodio i gradio, zajedno sa suradnicima, poduzeće Plava laguna – kamp hotel. Kolijevka poduzeća je poluotok Punta della Madonna, Rt Tedula, danas Plava laguna. Francuski klub ljubitelja prirode Polynesie iz Pariza zakupio je dio poluotoka na kojem je postavljeno desetak šatora i veći broj bungalova od lesonita, za smještaj 800 osoba. Prvi su došli su u lipnju 1957. godine.

Općina Poreč početkom 1957. donosi odluku o osnivanju turističko-ugostiteljskog poduzeća Plava laguna – kamp hotel. Bio je to najveći kamp-hotel u Jugoslaviji. Godine 1959. nazvat će se Plava laguna, ugostiteljsko poduzeće Poreč. Prvi direktor novoosnovanog poduzeća bio je Božidar Valenti, njega je 1. srpnja zamijenio Anton Nini Štifanić koji je radio u Ribarskom poduzeću Poreč. Francuski klub Polynesie završio je u stečaju pa je poslovanje preuzela Plava laguna. Ono će postupno graditi objekte, a važnije od toga bilo je izgraditi kadrove, školovanjem i praksom, koji će kasnije biti nositelji razvoja. Kod svih zaposlenih vladao je silan entuzijazam.

Mali kolektiv, Plava laguna, od nekolicine radnika pod rukovodstvom Antona Štifanića u kratko vrijeme postao je div i pojam turizma u bivšoj državi. I to ne samo po smještajnim objektima, već i po novim idejama i sadržajima ugostiteljsko turističke ponude. Gradio je mnogo i brzo kao da je znao da je nastupilo pet minuta za turizam. Njegovom zaslugom Plava laguna izgrađena je na vrijeme i u najpovoljnijim uvjetima. Bio je kovačnica ideja. Turistička izgradnja ponudila je nov turistički proizvod: klasična pansionsa ponuda obogaćena je uslugama sporta, rekreacije i zabave. Imao je ideju i viziju o tzv. seoskom turizmu. Njegovim stvaralačkim radom, rastom Plave lagune, ubrzano se mijenjao i rastao Poreč.

Anton Nini Štifanić rođen je 21. ožujka 1922. godine u Fuškulinu. Od 1957. godine, kada je postavljen za direktora Plave lagune, obavljao je niz društveno političkih funkcija. Iz Plave lagune je otišao 1977. godine – imenovan je predstavnikom Savezne privredne komore u Italiji. Tu ga je zadesila bolest, preminuo je u Zagrebu, 4. travnja 1979. godine; pokopan je na gradskom groblju u Poreču. Hrvatska turistička zajednica dodjeljuje godišnju turističku nagradu “Anton Štifanić” ljudima, skupinama, tvrtkama i ustanovama kojima turizam nije samo posao i izvor egzistencije, već puno više od toga – profesionalni izazov i životno opredjeljenje.

ANTON RESTOVIĆ: Neumorni graditelj

Anton Restović (Nerežišće na Braču, 1929. – 1978.) došao je u Istru 1952. i u svome radnome vijeku aktivno sudjelovao u političkom i gospodarskom životu Poreča. Franco Palma, svojedobno čelni čovjek Riviere, podsjetio je: “Anton Restović i Anton Štifanić udarili su čvrsti temelj porečkog turizma. Restović je bio inteligentan čovjek, veliki radnik i iskoristio je prigodu u datom vremenu za razvoj. Njih su se dvojica, Restović i Štifanić, a s njima i poduzeća koja su vodili, natjecali tko će biti bolji i veći. Rezultat je takvog angažmana bio Poreč, prvi turistički grad Jugoslavije. Restović je okupio tim od nekoliko visokoobrazovanih ljudi (Marčelo Čehić, Ante Tripar, Oreste Cossetto) i nekolicine bistrih mladih političara (Gulić, Floridan). Bilo je to vrijeme stvaranja kadrova radi jačanja Riviere”.

Ugostiteljsko-turistička tvrtka Riviera u Poreču, najstarija je i najveća takva tvrtka na Jadranu, osnovana 1953. godine. U početku je upravljala gradskim hotelom Riviera i hotelom Istra na otoku Sv. Nikoli i imalo ukupno 198 postelja. Anton Restović je na čelu tvrtke od 1967. do 1978. I u tom razdoblju izgrađeno je najviše ugostiteljsko turističkih objekata, od hotela do autokampova, a u sklopu tvrtke djelovala je i tvornica elektro dijelova, Neon u Vrsaru. U samo jednom desetljeću preobrazio je malo poduzeće u najveće turističko poduzeće na Jadranu. U svojem je radu nastojao promovirati grad Poreč i ljudske vrijednosti te je često bio član mnogih uvaženih tijela državne razine. U spomen na njegov nesebičan rad i trag koji je ostavio za sobom njegovo ime danas nosi šetnica uz more koja je nekad bila glavna i jedina ulazna cesta u grad sa sjeverozapadne strane.

DR. ANTE ŠONJE: Promotor kulturne baštine

Uz gospodarstvenike i osnivače uspješnih porečkih turističkih tvrtki/poduzeća, spada dr. Ante Šonje, izuzetni istraživač, muzeolog, konzervator, djelatnik koji je obilježio gotovo tri desetljeća događanja u kulturi Poreča i Poreštine. Poreč mu se zahvalio dodijelivši mu 1980. godine najvišu općinsku nagradu, 30. april, a dijelom gradske obalne šetnice nosi njegovo ime. Akademik Petar Strčić o njemu je, među ostalim, napisao: “Ovaj marljivi poslenik bio je i ugledni društveni radnik koji je veoma rano shvatio vrijednost povezivanja svoga posla i sve intenzivnijim životom Istre; nije mali udio A. Šonje u izrastanju Poreštine u turističku jugoslavensku velesilu”.

Dr. Ante Šonje rođen je u Novalji na otoku Pagu, 10. svibnja 1917. godine, preminuo je u Puli, 5. veljače 1981. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao arheologiju i povijest umjetnosti (1952.) doktorirao je (1965.) disertacijom Sakralna arhitektura Poreštine od njenog početka do kraja srednjeg vijeka; u proširenom sadržaju, pod naslovom Crkvena arhitektura zapadne Istre, bit će 1982. tiskana knjiga. U Predgovoru je napisao: “Knjigu sam napisao s mnogo upornog rada i samoprijegora, osobito na rekognosciranju spomenika kao i kod prikupljanja arheološke dokumentacije s vrlo malo raspoloživih sredstava. No, pored svih poteškoća, u radu sam uspio zahvaljujući Skupštini općine Poreč, koja mi je službom u porečkom muzeju osigurala egzistenciju”.

Kao stručnjak počeo je godine 1953. raditi u Zavičajnom muzeju Poreštine, najstarijem u Istri, osnovan 1884. godine, u kojem je kustos i direktor. Dr. Šonje je uložio veliki trud u revalorizaciji kompleksa Eufrazijeve bazilike, najljepšeg sačuvanog spomenika bizantinske kulture na Sredozemlju, koju je UNESC-o 1997. godine proglasio svjetskom kulturnom baštinom. Znanstvenik dr. Šonje bio je aktivan u Turističkom društvu Poreča, u dva je navrata pisao za turistički vodič Poreča (1961. i 1970.), bio je član porečkog ogranka Matice hrvatske, koja je sa Zavičajnim muzejom Poreštine tiskala godine 1971. Zbornik Poreštine. Usto, dr. Anton Šonje je bio jedan od članova osnivatelja Katedre Čakavskog sabora Naš kanat je lip, utemeljene 1974. godine.

autor: Robert Buršić, Glas Istre

Print Friendly, PDF & Email