I ma tome već više od dvadeset godina. Duhovna nacionalistička revolucija u Hrvatskoj bila je u punom zamahu, s gorivim pogonom srpske agresije, a Vrhovništvo, u kojem je, manje-više, sve odluke donosio Franjo Tuđman, odlučilo je promijeniti teritorijalni ustroj zemlje. Povijesne regije nisu dolazile u obzir, osim na vrhu novodizajniranog grba; Tuđman se bojao raspirivanja regionalizma i federalizacije zemlje. Za njega je centralizirana Hrvatska bila znak snage države i, pogotovo, njene političke centralne vlasti. I tako smo dobili županije, 20 komada (plus Grad Zagreb, koji ima ovlasti i grada i županije), raspodijeljenih taman tako da svaki bitniji lokal-patriotizam dobije svoj komadić vlasti, ali da nijedan ni u snu ne postane previše moćan.

Dalmacija je, primjerice, razrezana na četiri dijela, a ime povijesne regije svedeno samo na pridjev jedne od njih. Štoviše, Franjo Tuđman je dugo gurao izraz »Južna Hrvatska« umjesto Dalmacija, no tvrdoglav kakav je bio, ipak nije bio tvrdoglaviji od Dalmatinaca pa je i on naposlijeku odustao od »južnohrvatovanja«…

Županije slabašnih ovlasti su, pritom, pažljivo modelirane po političkim preferencijama stanovništva, tako da HDZ-ovo biračko tijelo u većini njih ima prirodnu prevagu: zato su se uvijek i u trenucima najvećih poraza na nacionalnoj razini HDZ-ovi lideri mogli hvaliti »plavom« Hrvatskom na lokalnim izborima, jer su dosad uvijek uspjeli usvojiti uvjerljivo najveći broj županija, čak i onda kad su na istim izborima, praktički protjerani kao bitan politički faktor iz života svih većih hrvatskih gradova (što se dogodilo prošle godine).

    Jeftinije, efikasnije…

Na prvi pogled iz 2014. godine, čini se da su županijama dani itekako odbrojani. Radi se o, istina u ukupnom zbroju troškova ne pretjerano skupom, ali i prilično suvišnom dodatku lokalnoj samoupravi. Naime, statističke regije (one koje su nužne za alokaciju EU sredstava, ne radi se o nikakvoj strukturi hrvatske administrativne podjele) su samo dvije: kontinentalna i jadranska. Tijela raznih državnih službi, primjerice policije, se posljednjih mjeseci ubrzano reorganiziraju ne više na županijskom, nego na principu pet regija. Jeftinije je (manje je šefova) i efikasnije. Govori se čak o tihoj regionalizaciji Hrvatske, a da stvar bude bučnija trudi (trudio?) se HDSSB koji je regije na velika vrata, makar na razini koncepta, bez sadržajne razrade, htio ubaciti u ustavne promjene o kojima će se još raspravljati ovog siječnja.

Javnost, pogotovo ona medijska, je bez rezerve na strani racionalizacije uprave. »Milijun« općina i gradova, te suvišne županije su mantra mnogih komentara kojima se praktički od izbora u prosincu 2011. godine želi utjecati na političku vlast na mnogo odlučnije korake u reformi javne samouprave. Proziva ih se čak i za neizvršeno izborno obećanje na tom planu.

Uglavnom, stječe se dojam da je scena potpuno postavljena, da su škare u rukama i da je potreban samo minimalni napor političke vlast da presječe nit koja, prije svega županije, još drži na ovom svijetu.

Međutim, kako stvari stoje, županije su tu da ostanu za još dugo, dugo vremena. I uopće je teško vidjeti kako bi ih neka vlasti u doglednoj budućnosti mogla ukinuti.

Prvo, Kukuriku koalicija nikad nije obećavala ukidanje županija, niti bilo koje druge jedinice lokalne samouprave. U Planu 21 se navodi da će se održati široka javna rasprava o decentralizaciji Hrvatske (koje, usput, nema) i uglavnom se spominje regionalni razvoj. Međutim, nigdje se ne govori o ukidanju županija. Same županije se spominju u cijelom dokumentu samo na jednom mjestu i to u za njih izvrsnom kontekstu: naime, obećavaju im se »značajno veća sredstva za uspješno realiziranje svojih koordinativnih funkcija, za provedbu mjera ujednačavanja društvenog standarda i za poticanje ravnomjernijega regionalnoga gospodarskoga razvoja«. U međuvremenu, čelnici stranaka na vlasti i vladini ministri su nebrojeno puta ponovili kako nisu obećali, niti misle ukidati jednice lokalne samouprave.

Drugo, ukidanje županija izazvalo bi politički kraval nevjerojatnih razmjera. Sama najava spajanja bolnica, koje ne znači da će neka bolnica prestati postojati, izvlači stotine ljudi na ulice »pogođenih« gradova. Ukidanje županija i spajanje u neke regionalne jedinice lokalne samouprave bi, nema ni najmanje sumnje, duboko potreslo cijelu zemlju.

Statističke regije

Ni mnogo blesavijoj političkoj vlasti od ove koju trenutno ima Hrvatska ne bi palo na pamet u situaciji ovolike društvene napetosti (ekonomska kriza ušla u šestu godinu, HDZ koji se opet na valu uličnih prosvjeda, koji ovaj put imaju i nasilnije epizode od onih s početka stoljeća, pokušava vratiti na vlast…) čačkati još i tu »mečku«. Prije desetak godina, kad su se prvi put u Hrvatskoj počele spominjati statističke regije, a prvi prijedlog je bio da ih bude pet, u SDP-u su imali gotovo revolucionarno nezadovoljstvo zadarskih članova koji nisu htjeli regionalna spajanja sa Splitom. Takvih primjera bi po Hrvatskoj bilo danas, u najmanju ruku, na desetke…

Može li se zamisliti da Kukuriku koalicija u nekom potencijalnom drugom mandatu, 2015.-2019. krene ipak u reforme lokalne samouprave na način da se Hrvatska regionalno organizira? Teško. Jer, čak i ako optimistično zaključimo da će kriza biti stvar prošlosti, a stope rasta tolike da značajnije smanje broj nezaposlenosti i smanje »revolucionarni« potencijal uličnih prosvjeda, eventualna većina sadašnje vlasti u drugom mandatu bit će, sasvim sigurno, krhkija od one koju ima sad. Što znači da će biti još više političkih interesa koje treba nahraniti. A onda je reformski potencijal daleko manji.

Slično će biti ako na vlast za dvije godine dođe Karamarkova mega-koalicija (šest stranaka, and counting). S jednom bitnom razlikom: koliko god to možda bilo racionalno napraviti, HDZ neće maknuti ni malim prstom da poremeti teritorijalni ustroj koji im nosi tolike političke koristi i kojeg je, naposlijetku, vlastoručno kreirao njihov utemeljitelj.

Dakle, čini se da su županije, kao organizacijska jedinica lokalne samouprave u ovoj zemlji, bez obzira koliko odudarale od njenog povijesnog razvoja i aktualnih organizacijskih i gospodarskih potreba, sigurne za još dugo, dugo godina koje slijede.

Autor: Jasmin Klarić, Novi List