Danas (21.6.) je ljetni solsticij, najdulji dan s oko 15 sati trajanja, nakon čega slijedi najkraća noć u godini. Uoči trećeg po redu AstroFesta u Višnjanu, gdje će zaljubljenici u nebo i zvijezde prve zrake sunca dočekati bubnjevima, višnjanski i istarski spiritus movens Korado Korlević tvrdi da je ovaj susret s ezoterijom i duhovnošću bio jako važan našim precima i da je noć pred nama ona u kojoj se miješaju svijet realnog i nadrealnog.
Osim toga, aktualni povod za razgovor s poznatim astronomom, pedagogom i voditeljem višnjanske zvjezdarnice je i vijest da će od idućeg četvrtka jedna od mramornih zvijezda u Hrvatskoj ulici slavnih u Opatiji nositi ime 50-godišnjeg Korada Korlevića, jednog od najproduktivnijih tragača za asteroidima. U ovom smo razgovoru zaobišli temu asteroida i, primjerice, istraživanja Marsa, o čemu se dosta pisalo i piše, želeći otkriti i druge Korlevićeve strane, pa i onu politički angažiranog građanina. Počeli smo visoko, zatim se prizemljili na uzburkanu lokalnu razinu, da bismo okončali s – beskonačnošću.
– Je li Vam osobno draži ljetni ili zimski solsticij?
– (smijeh). Ni jedno ni drugo. Solsticij doživljavam onim što jest: važnim točkama u mjerenju položaja Zemlje oko Sunca. Ostalo je, naravno, povijesna priča.
– Nije li onda AstroFest, manifestacija višnjanskog TZ-a, svojevrsna zloporaba te duhovnosti?
– Ne možemo reći da je čovjek biće bez duhovnosti. Čovjek je ne samo biće s duhovnošću, već sa strašću, sa svime. Ovo je jedna dobra točka u kalendaru u kojoj duhovnost mogu iskazati oni koji se žele povezati s poviješću. Turistička zajednica je iskoristila ono što joj se pružilo i napravila jedan lijepi posao. Mi u Astronomskom društvu smo godinama to koristili kao jednu točku druženja, ali ako pogledamo koji su datumi važniji, onda je apsolutno najvažniji zimski solsticij. Nije bez razloga kršćanstvo tamo smjestilo rođenje Isusa. Solsticiji su toliko važni da je rođenje Isusa – u travnju 7. godine prije Krista – završilo na zimski solsticij. Naime, kralj Herod koji je dao ubiti mladog Krista, umro je 4. godine prije nove ere, a po betlehemskoj zvijezdi i pastirima koji su tada bili na janjenju, znamo da je to u Palestini bilo u travnju 7. godine prije nove ere. Trebalo je taj najvažniji trenutak za kulture na sjeveru posebno obilježiti, pa je rana Crkva premjestila datum Isusovog rođenja.

Simulacije pokazuju da nam civilizacija ne može još dugo

– Nedavno su objavljeni rezultati istraživanja irskog znanstvenika Richarda Lynna po kojima 97 posto europskih i 93 posto američkih intelektualaca ne vjeruje u Boga. Je li inteligencija, točnije znanje i obrazovanje, prepreka ili prednost u ostvarivanju i ispoljavanju religioznosti?
– Nije vam jednostavno pitanje. Za početak, znanost radi znanstvenom metodom, a ona je neprimjenjiva u metafizici. Mogu se proučavati posljedice, ali to je nešto individualno. Jedno je vjera, a drugo je sumnja. Znanstvenika stalno vuče naprijed radoznalost i sumnja, a u vjeri nema toga. Sama riječ kaže – vjera.
– Mislite da vjernici ne sumnjaju? I oni su izloženi iskušenjima.
– Da, ali na kraju uvijek imaju neke fiksne točke preko kojih se ne ide, i ovdje ne pričam o jednoj, nego o svakoj vjeri. Postoji li centar u mozgu za religiju, na što upućuju pojedina istraživanja? Naravno da nešto postoji u mozgu; uspjeli su proizvesti stanja mozga s vizijama. Ali, najbolje je taj dio ne dirati. Ima znanstvenika koji su vjernici i onih koji nisu, a i jedni i drugi su dobri znanstvenici. Ta dva svijeta mogu paralelno živjeti, ukoliko ne postoje netrpeljivost i isključivost kao u pojedinim dijelovima svijeta.
– Pozivajući se na matematičke simulacije znanstvenika, izjavili ste da našoj tehnološkoj civilizaciji (utemeljenoj na kapitalu i uništavanju prirode, a ne na etici) slijedi krah u kojem će nestati sedam milijardi ljudi. Prije osam godina, pak, u knjizi Čitajući znakove vremena pisali ste da i nije tako mala godišnja vjerojatnost udara asteroida u zemlju (1:100.000). Je li se s idejom smaka svijeta lakše suočiti vjerniku ili nevjerniku?
– Kriva sam osoba za to pitanje. Prava bi osoba bio isusovac Jose Funes, koji je trenutno direktor vatikanske zvjezdarnice i koji je naslijedio oca Georgea Coynea, a oni su o tome jako puno raspravljali. Postoje, dakle, oni koji razmišljaju u tom teološkom dijelu i koji su rekli: da, jednostavno nema šanse da ljudska vrsta živi vječno. Mi smo osuđeni da jednog trenutka nestanemo, a kad će biti taj trenutak, e to znanost gleda s druge strane. Postoji dio znanstvenika koji su, naprosto, počeli paničariti. Stephen Hawking je već nekoliko puta pozvao na apsolutnu potrebu izrade rezervnih kopija svega, jednu vrstu back up civilizacije, i da se, ako je ikako moguće, to napravi na Marsu, Mjesecu i u velikim svemirskim stanicama. Sve simulacije pokazuju da naša civilizacija ne može dugo opstati: zato što je tehnološka, zato što je agresivna prema prirodi, prema sebi. A najgore su simulacije pokazale da se to može dogoditi svakog trenutka i da čak nije potreban ni uzrok. Kompleksni sustavi se mogu urušiti zbog minimalnih promjena. Ispast će da sam crna ptica zloslutnica, no poanta je u tome da treba odmah djelovati da se to ne dogodi.
– Je li aktualna recesija u svijetu izazvana tek proračunatim ekonomskim interesima ili je posrijedi početak kolapsa kapitalističkog sustava?
– Posrijedi je, prije svega, kolaps morala. Dizanjem cijena se išlo do kraja iskoristiti poremećaj tržišta. Onaj tko prodaje energente diže cijene koliko može i nateže udicu prije nego što pukne. Proizvođači hrane sjetili su se da i oni to isto mogu raditi i počeli su dizati cijene do apsurdnih vrijednosti. A niti ima manjka hrane niti postoji manjak energenata! I jedno i drugo su fiktivne nestašice i naravno da je to najgori mogući kapitalizam koji se može zamisliti.

Ne plaća me Rockwool, ali…

– Spustio bih malo razinu. Tvrdite da je turizam velik zagađivač, što je nesporno, ali se ne slažem s Vašom tezom da je to veći problem od Rockwoola. Mislim da to nisu usporedive razine, a s druge strane Rockwool je koncem listopada u neposredni okoliš preko dopuštenih vrijednosti emitirao formaldehide koji izazivaju rak, zbog čega je bio i zatvoren.
– Prije svega, u Rockwoolu postoji tehnički problem jer je postrojenje rađeno izvan projekta. Netko je, da bio uštedio, prespojio cijevi ne bi li se riješio nečeg što mu je bilo najzgodnije poslati u dimnjak. A kad pričamo o turizmu: toliko smo navikli na njega gledati kao na dobrobit, ali zanemarujemo koju prostornu površinu on zauzima. To su tisuće hektara prekrivenih objektima, i to na najljepšim mogućim mjestima. Koliko samo krema za zaštitu od sunca završi u moru. Kad bismo svu tu količinu izlili u pulsku luku, imali bismo ekološku katastrofu, a to smo sve razmazali po istarskim obalama. Koliko se deterdženata koristi, koliko je dodatnog smeća, dodatne potrošnje goriva, ulja… To što je razvučeno po velikoj površini ne znači da ne zagađuje.
– Kod Rockwoola govorimo o kancerogenom plinu.
– Sve mi je jasno, ali ako mi idemo po Istri tražiti mjesta otkud izlaze kancerogeni smradovi, onda bi mogli napraviti feljton od 365 članaka u godini. I to početi od svake, i velike i male industrije, brodogradilišta… Koliko se formaldehida uvozi u Istru za potrebe kemijske industrije, i to u tonama? Što je s organskim otapalima koji se oslobađaju prilikom farbanja? Ako gledamo jedan slučaj, onda budimo pošteni i pogledajmo tko, gdje i što ispušta od Pule do Umaga, kako završavaju jestiva ulja iz malih i velikih restorana, koliko se puta u jednoj fritezi prže krumpirići i je li to prije ili poslije trenutka kad se ulja degeneriraju pa su krumpirići kancerogeni. Ne plaća me Rockwool, ali želim pošten odnos prema cijeloj priči. Rockwool je, naprosto, nešto zgodno za pisati o tome: veliko je i dimi se.
– Da, ali u toj dolini živi puno obitelji koje su izravno ugrožene.
– Sve mi je jasno. Barabe su oni koji su dozvolili da se to radi na onom mjestu. A drugo, uzeti su krivi meteorološki podaci jer su uzeti s najbliže meteorološke postaje koja nije u dolini. Jedno je rješenje veći dimnjak ili kondenzator. To je tehnički posao koji se da jednostavno riješiti, dok zagađenja od turizma ne možemo riješiti na taj način. Mediji traže nešto što je jako vidljivo da bi se onda fokusirali na tu priču. Tako mediji upropaštavaju ideju energentske budućnosti Hrvatske. Udruge s tri-četiri člana manipuliraju. Tako su za radar na Učki bile demonstracije s transparentima i zastavama, svi su bili protiv tog radara. I onda se ovi iz telekomunikacija sjete osvijetliti antene reflektorima od par kilovata jer će to, kao, biti lijepo. U jednoj su noći najvjerojatnije pobili sve endemske noćne leptire koji su živjeli na Učki. I nitko nije mrdnuo malim prstom!
– Slažem se da ekološke udruge često nastupaju jednostrano.
– To čak ima i svoje ime. Zove se ekološki fašizam. Par postotaka stanovništva izuzetno agresivno može upravljati sudbinama svih ostalih: imaju fiks ideju, ne žele slušati argumente drugih i mora biti po njihovom. Ja sam itekako ekolog, ali kad mi netko fokusira samo jednu stvar, znači da on ne vidi veliku sliku, a tko ne vidi veliku sliku, taj je opasan. Jer, fokusirajući se samo na radar, zaribali su leptire. Ili, neki dan sam bio tu, u Puli, na rivi i toliko je smrdjelo. Po smradu, to je sigurno sumporov vodik, a on je otrovan i izazva glavobolje. Pulska luka, zbog svih fekalija koje tu fermentiraju više od sto godina, sigurno proizvodi više kemijskog otrova nego tri Rockwoola.

Neka patka pliva, a zec trči

– Od 80-ih godina do danas bavite se motivacijom nadarene djece. Cijene Vas kao odličnog pedagoga i komunikatora. Kako motivirati nenadarenu djecu, ako uopće postoje, jer svatko u sebi ima neotkriven talent?
– Sami ste odgovorili na pitanje: naći taj njegov talent i dati mu da radi ono što voli. Kad pitaš ljude što ih je najviše mučilo u školi, otkrit ćeš da ih je mučilo ono što sada uopće ne rade. Naš školski sustav je takav da svi moraju sve: znači, patka mora učiti trčati na 100 metara, a zec mora učiti plivati. I kad pitaš zeca što mu je bilo najgore, jasno je da će mu to biti plivanje, a patki trčanje. A što bi bilo da patku treniraš plivati, a zeca trčati? I mi to radimo: da onaj koji je specijalist za violinu trenira violinu, a ne da se satima gomba s poviješću. Nisam naveo matematiku jer obično violinist i matematika idu zajedno.
– Kako roditelji mogu doći do Vas?
– Internet je jedan od načina. Ima nekoliko web stranica, a dovoljno je upisati edukacija Višnjan na Googleu i nađe se. Nije nas problem naći, no naša je muka u tome što ne možemo primiti sve učenike koji se prijave. Našoj je psihologinji Valentini muka kad mora 9-godišnjem djetetu objasniti da ga neće moći uzeti. Razlog postoji: naš projekt nije profitabilan i mi gubimo po učeniku, ovisno o programu, od tisuću do 3.000 kuna, što moramo kompenzirati kroz sponzorstva ili radom u nekom drugom području.
– A članarina?
– Ma ne možemo naplatiti učenicima u Hrvatskoj pravu cijenu takvih projekata. Prava je cijena oko 1.200 dolara tjedno, po učeniku. Hrvatskoj djeci možemo naplatiti taj iznos, ali u kunama, i to ne svima. Imamo 20-ak posto učenika čije obitelji ne mogu to platiti i koje oslobađamo kotizacije, a to pokrivamo iz sponzorstava.
– Često Vas se definira kao astronoma amatera.
– Možda bi umjesto te riječi trebalo koristiti stariju hrvatski riječ – ljubitelj. I onda imamo ljubitelje astronomije, tu ogromnu masu ljudi koji vole pročitati članak ili vijest iz astronomije, koji se vole nakratko suočiti s beskonačnim i s druge platforme vidjeti kako ide život na Zemlji. Znači, ja sam jedini ljubitelj astronomije koji je nekoliko godina svog života jako htio riješiti neke probleme iz astronomije; gurao je, završio u Tunguziji, završio u Arizoni, završio u Višnjanu graditi novu zvjezdarnicu, i na kraju završio otkriti masu tih tijela. Zatim smo ciljano odškolovali ekipu izuzetno dobrih astronoma koji će, koliko su agresivni i dobri, za par godina preuzeti svjetsku astronomiju. Imamo na gotovo svakom većem institutu u svijetu nekog od te generacije naših učenika koji su se pripremali za važan posao istraživanja Sunčevog sustava.
– Spomenuli ste suočavanje s beskonačnošću. Kakav je Vaš odnos prema poimanju beskonačnosti?
– Ne razbijam time puno glavu. Pogledaš sadašnju situaciju, vidiš da postoji taj svemirski obzor koji ne možemo proći. Znaš da iza njega mora postojati nešto, zato što je svemir puno veći nego svemirski obzor, i promisliš o svim mogućnostima koje daje ta situacija. Ali ići sad dublje razmišljati o tome s nedostatkom ključnih podataka naprosto je mlaćenje prazne slame

Ja sam vrtlar, a moje biljke su djeca

– Dobili ste u Opatiji mjesto u Ulici slavnih. Je li Vam neugodna ta pozicija velikana, u društvu s Teslom, Penkalom…?
– Pomalo mi izaziva nelagodu zato što apsolutno ne mislim da mogu stajati uz jednog Penkalu koji je bio priča za sebe i jako, jako rijetki tip osobe. U mnogočemu bih volio biti kao on. Posebno je rijetko ono što je on imao: kombinaciju genijalnosti, tehničke promućurnosti i smisla za biznis. Na neki je način neobično to što sam ja tek počeo posao. Postojao sam i prije 90-ih. Osmišljavali smo 80-ih cijelu edukaciju darovitih učenika u bivšoj Jugoslaviji. Moj je posao apsolutno – edukacija. Štogod sam radio bilo je s idejom onog koji je vrtlar. Moj vrt su programi, a djeca su kao biljke koje treba odgojiti i podignuti. To mi je posao. A to što me netko doživljava astronomom, netko političarom, vucibatinom, ekologom, štogod, to je sve nusproizvod jednog vrtlara koji se buni i štiti vrt i pomladak u njemu.

Od HDZ-a do Ladonje

– Bili ste politički angažirani 90-ih. Tada ste izabrali HDZ. Jeste li još uvijek u HDZ-u?
– Ne.
– Zašto ste ušli u HDZ, a zašto izašli?
– Tada je, 1993., trebalo napraviti jedan posao. Bilo je naprosto ludilo i s IDS-ove i HDZ-ove strane. Trebalo je to zaustaviti. Trebalo je ući unutra i smiriti loptu.
– Izabrali ste, dakle, HDZ da biste mirili IDS i HDZ?
– Zato što je HDZ tada u Istri bio slabija strana i bio je u pravu. Ili bolje reći, i IDS i komunisti i HDZ, svaki na svoj način nisu bili loši da nisu isplivali radikalniji elementi u jednima, drugima i trećima. Kasnije se počela smirivati lopta i ja nisam imao više što raditi unutar stranaka. Zatim sam formirao nezavisnu listu.
– Istupili ste prije par tjedana na osnivačkoj skupštini udruge Ladonja.
– To je stara ideja. Postoje primjeri iz srednjeg vijeka gdje su komunalni teritoriji bili vlasništvo svih građana i ukoliko je taj teritorij stvorio neku dobit, ona se dijelila među građanima. Bio sam iznenađen kad sam u Tarvisiu vidio da to funkcionira 400 godina, do dan-danas. Bila je sječa općinske šume, šuma se prodala i novac se podijelio obiteljima prema popisu koji je rađen u trenutku kad su se komunali stvarali. Mislim da je to jako dobar način da svaki građanin shvati da se prilikom prodaje nečeg općinskog to radi za njega, od njega, k njemu i da on može biti na neki način dioničar.
Vladanje i sudjelovanje građana toliko su degenerirali da mi više nemamo taj osjećaj da je općina naša, kao što nemamo osjećaj da je policija naša. Opet smo u situaciji da je policija crni vrag kojeg se moraš plašiti, a svaki bi je građanin trebao doživljavati kao prijatelja koji je tu da ga služi i pazi, a ne da ga kažnjava i mlati. Sve jače represivne mjere pokazuju da država ima sve manje povjerenja u građane i da se vlast sve više udaljava od građana. Ladonja je pokušaj, možda anakronistički, da se vlast zbilja vrati građanima. Ideja je dobra i sad treba vidjeti kako će ići realizacija.

Razgovarao Zoran ANGELESKI, Glas Istre