(Piše Bojan ŽIŽOVIĆ, Glas Istre) Čini nam se da su najgore u toj priči o preusmjeravanju prometa na Ipsilon prošli Žudetići. Nekad su tu bile dvije velike oštarije u koje se svraćalo na putu iz i(li) prema Trstu, a danas ih, kao nekakav neutješni ljubavnik, obavija bršljan

Nekada se na prelazak ceste čekalo 10, 15 minuta, dočarava nam Rino Fatorić iz Grubići (između Vižinade i Ferenci) prometnu gužvu na staroj prometnici Pula-Trst. Auto na autu, pogotovo ljeti. Otvaranjem Ipsilona to se drastično promijenilo. Stara cesta je opustjela. Sada se promet polako vraća kako je cestarina na autoputu sve skuplja. Naravno, nikada više neće biti onako gust kao do izgradnje Ipsilona, no uvijek će biti onih vozača kojima se nigdje ne žuri, koji žele uživati u istarskom krajoliku, u zavojitoj cesti koja priča neku daleku povijesnu štoriju. Nažalost, ta štorija nigdje nije istaknuta, malo tko zna za nju, iako bi ona mogla biti mamac, ako ne za domaće, onda barem za turiste da se češće upute ovom cestom u potrazi za pričom koja počinje davnih dana.

Prema dostupnim podacima, Talijani su tu prometnicu zvali državna cesta 15 – Via Flavia. Ime je preuzeto od antičke ceste koja je trasirana oko 78. godine, u vrijeme cara Vespazijana, a dovršio ju je njegov sin Tito. Izgrađena je zbog ratnih pohoda Rimljana. Njome su Rimljani došli do Nezakcija na krajnjem jugu Istre gdje su porazili Histre. U doba fašizma, 1928. godine ustanovljen je pravac od Trsta preko Kopra, Buja, Pazina, Vodnjana do Pule. Već 1936. dolazi do promjene trase, napušta se cesta prema Pazinu i odabire direktniji pravac preko Svetog Lovreča.

Vraćamo se sadašnjosti. Rino Fatorić je maslinar, jedini na potezu između Svetog Lovreča i Buja koji uz cestu nudi svoje proizvode, uglavnom maslinovo ulje, a ponekad i sezonsko voće i povrće. Nema više štandova kao nekada. Njegova majka Ana s nostalgijom se prisjeća kada je uz cestu prodavala sve što se na imanju proizvelo. I kuću bi bili prodali nekom prolazniku da su htjeli, toliko se ljudi zaustavljalo i kupovalo sve što su nudili – od rakija, gljiva, šparuga, svježih jaja, smokava, trešnji, oraha… “Delali smo i svoj sir. I sve bin rivala prodati već do podneva, u jednom danu ono ča smo delali cilu šetimanu”, kaže Ana. Sir se još ne bi stigao ni ocijediti, a već se netko zaustavljao uz cestu i tražio svoj kolut. A još kad bi namirisao tek ispečeni kruh… Ulazili bi kod Ane u kuću i tražili da im proda domaći kruh koji se pekao u peći na drva. “I cuke za prasce su stili kupiti. Sve ča su vidili – trukinju, fažol…”.

(Piše Bojan ŽIŽOVIĆ, Glas Istre)