(piše: Elio Velan, Glas Istre)
U studenom prošle godine predsjednik Mjesnog odbora Mate Balota Eugen Stanissa pokrenuo je u porečkom Gradskom vijeću inicijativu za osnivanje Muzeja Parenzana. Mladi političar je i vijećnik Gradskog vijeća pa je dvije funkcije koje obnaša stavio u službi ostvarenja osobne želje koja se poklapa sa željama većine žitelja tog dijela porečke urbane cjeline smještene uz rub sjeverne uvale Peškera na potezu od zgrade policije pa sve do hotela Pical.

Važno kao i palače

Uz more dižu se zgrade nekadašnjih proizvodnih cjelina: urušene prostorije starog Remonta, dimnjak i proizvodne hale poznate tvornice ribljih prerađevina Školjka, a iza njih lijepo sačuvana željeznička stanica Parenzane. Nekadašnja industrijsko – prometna cjelina na Peškeri dio je porečkog urbanog identiteta ne manje važno od gotičkih i baroknih palača starogradske jezgre. Tako je Porečani doživljavaju.

U mnogim europskim gradovima postrojenja koja pripadaju industrijskoj baštini doživjela su prenamjenu, prostor je reinterpretiran shodno suvremenim potrebama ali uz poštivanje vizualnog identiteta. Prošetali smo se sa Stanissom uz obalu slijedeći tok lijepog šetališta koji se trenutno dovršava i utvrdili cjelinu prostora. Zgradu bivše tvornice Školjka trebalo bi obnoviti (fasadu i krov), sklop starog Remonta ruši se. Područje je neuredno ali nered nije grijeh, dovoljna bi bila dobra metla i jasna volja. Sa ceste ispred zgrade željezničke stanice gdje je nekad stizao vlak nakon dugog putovanja snimili smo lijepi pogled na porečku starogradsku jezgru. Oko nas visoke i čvrste ladonje i prelijepi bor posađen kad je željeznička postaja podignuta shodno tadašnjim užancama.
Stanissa je prije godinu dana dostavio Gradskom vijeću dopis u kojem prenosi zaključak mjesnog odbora Mate Balote o osnivanju muzeja Parenzane.

“Kako još postoji očuvana prvobitna originalna postaja vlaka Parenzane, prijedlog je da se na tom mjestu uredi i osnuje neki oblik ili vrsta muzeja Parenzane. Inicijativa ide u smjeru pokretanja dugoročnog plana i rješenja za taj dio povijesti našega grada. Dovršetkom prikupljanja dokumentacije i plana uređenja tog područja otvorila bi se i mogućnost dobivanja bespovratnih sredstava i povezivanja sa drugim prostorima i sadržajima na tom prostoru. Za sada je probijena trasa Parenzane od Finide do sjevernog kraka zaobilaznice, te postoji projekt za buduće otvorenje mosta na trasi Parenzane prema sjevernoj strani grada, tako da bi oživljavanje originalne stanice pridonijelo dovršenju jedne hvalevrijedne aktivnosti i započete priče,” navodi se između ostalog u dopisu.

Predsjednik mjesnog odbora uspostavio je usku suradnju sa Zavičajnim muzejom Poreštine i korak je do osnivanja radne skupine stručnjaka (povjesničari, etnolozi) političara (gradskih i županijskih) i građana kako bi se krenulo na put iznalaženja sredstava uz osmišljavanje muzeološke cjeline.

Zgrada željezničke stanice ima površinu od 220 kvadratnih metara pod krovom. Vlasništvo je nekoliko obitelji (šest suvlasnika) koje žive u Poreču i Italiji. Grad bi, uz privolu vlasnika trebao to otkupiti, a Stanissa vjeruje da se to može ostvariti.

Kojim smjerom?

Osnivanje muzeja Parenzane dobio bi pun smisao tek uz uvjet da se sačuva i uredi cjelina Peškere, ne bi trebalo nit oduzet nit dodat već jednostavno sve dobro i racionalno pomesti. Društvena funkcija postojećih zgrada je zajamčena: na tom djelu grada djeluju sportski klubovi poput jedriličarskog i veslačkog, tu pokreće razne inicijative Društvo naša Djeca.

Budućnost uvale Peškera po nekim zamislima trebala bi teći nekim drugim kolosijekom. Druga opcija razmišlja o apartrnanizaciji prostora u funkciji dodatne turističke ponude, podizanje novih zgrada, mijenjanje oblika postojeće cjeline u kojoj se željeznička stanica uklapa. Upravo se time bavi “politika”: kad je javnost na raskršću kad tad će se morat odlučit kojim smjerom naprijed.

Tračnice završile na dnu Sredozemnog mora

Poznato je da je uskotračna željeznička pruga povezivala Trst preko niza kolodvora (35) s Porečom kao krajnjim kolodvorom i to od 1902. do 1935. godine kada je pruga ukinuta.
Putovanje je trajalo od šest do sedam sati.
Amblematična je sudbina ove pruge. Mussolinijeve vlasti su skinule, odnosno demontirale tračnice i otpremile ih brodom u svoju okupiranu koloniju Abesiniju (Etiopiju). Brod nikad nije došao do odredišta, jer je potonuo u Sredozemnom moru.
Poruka je očito – ne diraj ono što ti ne pripada !