Najstariji istarski muzej, smješten u baroknoj palači Sinčić u porečkom starom gradu, zatvoren je već dvije godine,  navodno će tako ostati još četiri godine, kako je prilikom izvještavanja o radu ustanove vijećnicima prije nekoliko dana rekla ravnateljica Elena Uljančić Vekić. Muzej je, podsjetimo, zatvoren radi temeljite građevinske obnove zgrade i realizacije suvremenog muzejskog postava. Neki vijećnici, a i mnogi građani, kako je rekla ravnateljica, pitaju ašto muzej mora biti zatvoren? Ne može li barem dio biti dostupan javnosti?

Postav na restauraciji

– Predmeti koje čuvamo temelj su postava muzeja, a za novi postav trebalo je restaurirati niz predmeta. Gotovo sve smo dali na restauriranje i sada nemamo što pokazati posjetiteljima. Uostalom, samo je jedan dio naše djelatnosti u mirovanju. Muzej kao ustanova prikuplja građu, obraduje je i tek na kraju prezentira javnosti. Prve dvije naše djelatnosti, dakle prikupljanje i obrada građe, pucaju od aktivnosti. Pune su nam
ruke posla. Dolaze istraživači, studenti na praksu, imamo radionice za vrtiće i škole, a spremamo jednu i za stanovnike doma umirovljenika, organiziramo znanstvene skupove, izdajemo zbornike, radimo tematske
izložbe, arheološka istraživanja, a tu je i Društvo prijatelja Giostre koje okuplja 250 Porečana. Njih poučavamo o povijesti grada i oni su nam reprezentativni uzorak buduće muzejske publike.
Niz tih aktivnosti ima svaki suvremeni muzej, ali naš to nije imao i mi smo krenuli od nule. Četiri godine samo smo popisivali predmete u muzeju. To je zapravo generacijski posao koji prethodi izradi novog suvremenog postava muzeja, kaže Uljančić Vekić. Spominje promijenjene parametre muzeologije, odnosno suvremenu metodologiju muzejskih postava i sva zahtjevniju muzejsku publiku. Kaže da je dosadašnji muzejski
postav zbunjivao publiku – nije bilo jasno prikazuje li ostavštinu obitelji Sinčić, palaču ili nešto drugo.
– Što se same palače tiče, ona bi odavno bila obnovljena da je bila dovoljna želja muzealaca i Grada, ali koncepcija sadržaja muzeja bila je ograničavajući faktor. Da bismo zgradu obnovili svrsishodno, trebalo je najprije imati jasnu koncepciju postava muzeja. Kada je konačno odlučeno učiniti sve kako treba, dakle povezati obnovu i novi postav, muzej je trebalo zatvoriti za javnost, kaže ravnateljica. Obavljena su nužna sondiranja da bi bili pripremljeni temeljni elaborati obnove, jer zgradu treba učvrstiti statički, treba obnoviti dio unutrašnjosti prema pronađenim tragovima, a dio prilagoditi uvjetima koje nalaže novi postav.
A za novi postav trebalo je najprije utvrditi teme. Uljančić Vekić kaže da je muzejski tim izlistao dvadesetak tema koje bi mogle oslikati povijest grada, potom je trebalo provjeriti kojim predmetima materijalne ostavštine mogu predstaviti koju temu, pa je priča pala na sedam slova, odnosno sedam tema. Njih, pak, treba predstaviti tako da budu razumljive i zanimljive širokoj publici – od djece do znanstvenika.

Instalacije štite kišobranima
– To je iznimno zahtjevan posao, pogotovo za ovako mladi tim kakav imamo u muzeju koji nema ni učitelja ni mentora u tom poslu. Dok spremamo obnovu moramo intenzivno učiti o povijesti grada, a mnoge teme uključuju arhivska istraživanja, otkupe predmeta s različitih strana svijeta, ispitivanje terena… Uspostavili smo niz kontakata s našim iseljenim sugrađanima od kojih smo dobili zanimljive informacije i izvore. Sve to, naravno, i košta, kaže ravnateljica. U Zavičajnom muzeju je na platnoj listi 11 zaposlenih od kojih su dva domara iz Parka skulptura Dušana Džamonje i muzeja biskupije, spremačica i tajnica muzeja te pet muzejskih stručnjaka. Osim Vladimira Kovačića, riječ je o mladim ljudima, kojima je mahom posao u muzeju prvo radno mjesto nakon dovršetka školovanja. Ideja im vjerojatno nije nedostajalo, ali znanja o lokalnoj povijesti i baštini jest, što nadoknaduju rastući profesionalni zajedno s muzejom.
Ne bi li i građanima Poreča trebalo omogućiti da budu dio te priče, pogotovo s obzirom na činjenicu da mnogima upadaju u oči zatvorena vrata, bez obzira jesu li ikada ranije bili u muzeju ili ne? Pitamo ravnateljicu kani li podijeliti s javnosti neke od zanimljivosti na koje nailaze u istraživanjima, predstaviti obnovljene i kupljene nove predmete, a odgovor je da je puno posla i bez toga, ali da će razmisliti o toj ideji.
Koncentrirani na prijatelje Giostre kao reprezentativni uzorak svoje buduće publike, muzealci u javnosti ostavljaju dojam da se zapravo igraju na račun poreznih obveznika. Možda je zato ostao bez ikakvog odjeka apel ravnateljice na prošloj sjednici Vijeća o potrebi hitne obnove krova muzeja koji propušta i s kojeg su počele padati kupe na ulicu. Prostor u kojem radi tajnica muzeja i u kojem su smješteni telefonska centrala i server kompjutera prokišnjava tako da instalacije moraju štiti kišobranima, a jedan kut prostorije u kojoj je obnovljen izvorni oslik već je načet vlagom s krova. Gradski vijećnici očito nisu razumjeli ili nisu željeli čuti da muzeju treba dodatnog novca za hitne popravke. A ni gradske vlasti očito nisu upregnule moždane vijuge kada su u muzeju zapošljavale isključivo mlade kadrove, koji nemaju mentorsku pomoć u zadatku kakav rijetki muzealci doživljavaju u profesionalnoj karijeri – temeljite promjene u ustanovi nakon više od stotinu godina. Za takav posao treba puno znanja, spretnosti i kompetencija koje prelaze
obrazovanje povjesničara, arheologa, etnologa…
Sniježana MATEJČIĆ

Nema još ni idejnog projekta obnove
Pred ravnateljicom muzeja je snop elaborata i studija na temelju kojih treba izraditi idejni i glavni projekt obnove i postava muzeja, koji nisu ni naručeni. Ove godine u gradskom proračunu je za projektiranje predviđeno 400.000 kuna, ali na račun muzeja nije još stigla ni kuna i ne zna se hoće li i koliko zapravo imati na raspolaganju. Nesumnjivo, kaže ravnateljica, dio novca treba za obnovu krova, a ako to budu platili iz spomenutog izvora, neće ostati dovoljno za projekte. Da bi konkurirali za potporu iz evropskih fondova, moraju imati spreman glavni projekt obnove, jer tek on uključuje troškovnike. Dakle, ravnateljica ne zna niti otprilike koliko bi novca trebalo potrošiti prije nego što muzej, u najboljem slučaju 2014. godine, bude otvoren za javnost.
Od 2003. godine do danas iz gradskog je proračuna na ime obnove muzeja isplaćeno 1,76 milijuna kuna za izradu elaborata, studija, restauratorskih zahvata i sondiranja. U međuvremenu zaključana su vrata kafića Lapidarij smještenog u dvorišnoj zgradi muzeja, koji čini dio kompleksa. Prostor nije u najmu već nekoliko godina, a mogao bi donositi barem nešto novca – primjerice za obnovu krova. Kafić nije u zakupu jer muzej
planira i taj prostor iskoristiti u budućem postavu. Doduše, već dvije godine zaredom Muzejsko vijeće odobrava susjednom lokalu zakup terase u dvorištu muzeja u dva ljetna mjeseca, kada se u tom prostoru održavaju jazz koncerti.

Sniježana Matejčić, Glas Istre