Nedavno je jedan grčki zastupnik u Europarlamentu pitao Nevena Mimicu, novog europskog povjerenika za zaštitu potrošača, kako objašnjava velike razlike u cijenama osnovnih živežnih namirnica u raznim dijelovima Europske unije. Kod nas u Grčkoj, požalio se taj Grk, namirnice su skuplje nego dugdje u Uniji. Isto može reći i prosječan Hrvat: kod nas su neke namirnice skuplje nego u Njemačkoj.

Za razliku od Poljske ili Mađarske, koje su pri ulasku u EU ipak imale puno niže cijene nego u starim zemljama članicama, u Hrvatskoj su cijene hrane godinama rasle kao da je već u EU. I zato se sada, u akcijama kojima veliki trgovački lanci “proslavljaju” ulazak Hrvatske u Uniju, može dogoditi da cijene padaju. Neki smatraju da bi EU trebala imati centar za nadzor cijena, no Neven Mimica vjeruje da ideja reguliranja ili interveniranja u cijene iz Bruxellesa nije u skladu s konceptom slobodnog tržišta. Negativan utjecaj velikih razlika može se smanjiti uz pomoć dobrih i pametnih studija, smatra Mimica.

U trećem nastavku feljtona Večernjeg lista o životu u EU donosimo i tri osobne priče iz Varšave, Rima i Madrida. Naši dopisnici u tim gradovima razgovarali su s ljudima koji opisuju svoj život u vrijeme krize.

Obitelj Ogloza iz Varšave pokreć vlastiti posao s izvornim poljskim specijalitetima

Tročlana obitelj Ogloza, Dariusz, Agnieszka i njihova kći Klaudia, dočekala nas je u svom trosobnom stanu u varšavskom naselju nedaleko od Visle i novosagrađenog nacionalnog nogometnog stadiona u istočnom dijelu glavnog grada Poljske. Dariusz, navijač varšavskog nogometnog prvaka Legije, odmah je naglasio da boje njegova kluba brani i Hrvat Ivica Vrdoljak. Ova obitelj živi u stanu koji su kupili na kredit i bez obzira na to ima li se za išta drugo, ističu, uvijek moraju imati za ratu kredita u švicarskim francima koji, zbog čestih oscilacija tečaja, izaziva tjeskobu potkraj mjeseca. Velik dio obiteljskog budžeta odlazi na hranu koja je sve skuplja. Dariusz je kustos u muzeju i u kućni budžet donosi prosječnu poljsku plaću, a Agnieszka je radila u administraciji, no nedavno je dobila otkaz. Plaće su u administraciji niže od prosječnih poljskih 680 eura.

– Sanjam o otvaranju vlastite tvrtke – kaže Agnieszka i dodaje da je na dobrom putu da to i ostvari. Već su napravili prve korake prema otvaranju tvrtke koja će se baviti cateringom.

– Ponajprije nas zanima poljska kuhinja i ekološki uzgojene namirnice, ali koristit ćemo i elemente drugih gastronomija – ističu. Planiraju pripremati hranu za vrtiće i jaslice. U procesu otvaranja poduzeća, ne skrivaju, nailaze na brojne probleme s birokracijom, a velik je problem i visoka cijena najma prostora.Obitelj Ogloza nekoliko je godina živjela u Grčkoj, a Agnieszkina majka i sada tamo živi, Svoju budućnost ipak vide i planiraju u Poljskoj.

Luca D´Angelo iz Rima u vrijeme najveće krize otvorio restoran u središtu Rima

U vrijeme krize, a upravo je udruga ugostitelja objavila podatak da se u Italiji svakodnevno zatvaraju četiri restorana, hrabrost je bila otvoriti restoran. Luca D’Angelo, inženjer aeronautike, koji je najprije u Italiji radio u europskoj svemirskoj industriji, pa je zatim otišao u SAD gdje je završio i MIT (Massachusetts Institute of Technology), a zatim radio u velikim multinacionalnim kompanijama, vratio se u domovinu i krenuo u potpuno drugi biznis, posvetio se ugostiteljstvu. Najprije je počeo s napuljskom pizzom, pa se proširio na više od 100 prodajnih mjesta. Zatim je s bratom Andreom, koji je završio Harvard, otvorio društvo Mosaic Group koje se proširilo na oko 100 prodajnih mjesta hrane u Italiji i inozemstvu, a prije tri godine, dakle u vrijeme najveće krize, krenuo je u avanturu otvaranja velikog restorana, Splendor, u Rimu.

– Prostor uzeo sam u najam prije tri godine na 30 godina, mislio sam da je kriza pri kraju i da ću upravo na početku rasta biti spreman za lansiranje restorana – kaže nam D’Angelo. No, još se ne vidi izlazak iz krize?

– Mislim da bi se potkraj ove godine tendencija mogla okrenuti, da smo došli do najniže točke. Naš restoran radi od sedam sati ujutro do dva sata u noći. Dakle u svako doba dana i noći možete naručiti svako jelo. Ima 50 zaposlenih – kaže Luca D’Angelo. Vlasnik restorana očito ima svoju računicu. Uostalom, kao inženjer aeronautike, koji je završio i MIT, vjerojatno zna računati.

U Španjolskoj nema posla za pravnicu koja govori četiri strana jezika

Andrea Casasnovas Ara (26) ustaje se svako jutro u 8 sati, a onda obilazi odvjetničke urede u Madridu u potrazi za poslom. Kada se umori od dugotrajnog pješačenja, vraća se u unajmljenu garsonijeru te nastavlja slati životopise preko interneta.

– Nitko se ne javlja. To je danas život Španjolske – kaže ta pravnica koja govori četiri strana jezika. Ona je jedna od 27 posto nezaposlenih u Španjolskoj, zemlji koja nikada u povijesti nije imala tako obrazovanu generaciju, a tako malo radnih mjesta. Andrea je živjela u Londonu, Dublinu i Zagrebu.

– Ako uskoro ne pronađem nešto, morat ću opet napustiti zemlju – govori spremajući se za odlazak u jedan ured u kojem odnedavno odrađuje besplatnu praksu, a zapravo radi isti posao kao i oni sa stalnim ugovorima.

Dok se temperature uspinju do 30 stupnjeva, ona pješači do ureda udaljenog 20-ak minuta. Da je vrijeme ružno, i tada bi išla pješice budući da je gradski prijevoz ponovno poskupio pa mjesečni pokaz stoji 413 kuna. Kako prije nije radila u Španjolskoj, nema pravo na naknadu s burze. Jedino što se nudi dodatni su obrazovni programi pa Andrea tri puta tjedno odlazi na satove poslovnog engleskog. U grupi je 14 osoba sa završenim fakultetom.

– Ljudi su očajni – kaže. – U nama leži golema neiskorištena energija. Da je barem možemo iskoristiti kako bismo pomogli ovoj zemlji – napominje Andrea. Sutra u 8 sati zakucat će na nova vrata sa svojim životopisom.