Sa grupom porečkih ministranata pokojnog porečkog župnika Pahovića 1992. godine posjetio sam crkvu u Lanišću i sobicu u župnoj kući u kojoj je ubijen svećenik Miroslav Bulešić. Naravno, kao djeca, ništa nismo razumijeli, ali smo svi ostali u čudu da netko može ubiti svećenika. Od tada je prošla 21 godina. A od godine kada je Miroslav Bulešić ubijen, 68 godina.

E sad, pitanje je zašto se kod nekih slučajeva beatifikacija obavlja u vrlo kratkim rokovima (Blaženi Ivan Pavao II, ili Blažena Majka Terezija), dok se na beatifikaciju Miroslava Bulešića čekalo punih 70 godina. Naravno, ranije se nije smjelo, a postojalo je i puno činjenica koje je trebala utvrditi.

Oni koji su poznavali Miroslava Bulešića kažu da je bio vrlo principijelan, neposredan i temperamentan. Međutim, povijesni dokumenti potvrđuju da nikada nije vrijeđao vlast, već je tražio slobodu javnog prakticiranja vjere za svoj narod u Istri. Stoga je, nakon godina istraživanja, s vremenom postalo jasno da nije ubijen zbog provokacija, vrijeđanja vlasti ili huškanja naroda na bunt, već zbog svojih uvjerenja u slobodu svakog pojedinca u svakom pogledu pa i u pogledu prakticiranja svoje vjere.

Drugo pitanje koje se može postaviti je zašto je baš on odabran za blaženika, premda je u II svjetskom ratu, i u ratovima na ovim područjima u toku 90-ih ubijen veliki broj svećenika katoličke vjere. Odgovor se može naći u činjenici da su svi drugi svećenici podnijeli jednaku žrtvu kao i Miroslav Bulešić, ali su oni ubijeni u toku trajanja ratnih sukoba i kao dio sustavnog uništavnja cijelih populacija ljudi, dakle, u drugim slučajevima, svećenici nisu bili primarni cilj. Da je u ovom slučaju Miroslav Bulešić bio primarni cilj dokazuje i činjenica da su svi ostali sudionici, koji su se tada zatekli u Lanišću, ostali živi.

Naravno, proglašenje Miroslava Bulešića blaženim, u sebi sadrži pijetet prema svima koji su dali živote za vjeru, pravdu, jednakost, slobodu i domoljublje u cijeloj povijesti Istre i Hrvatske, čija žrtva nije ništa manja od žrtve Miroslava Bulešića.

Miroslav Bulešić svojim službenim blaženstvom neće kao žrtva biti u povoljnijem položaju od svećenika koji su ubijeni u toku ratnih sukoba. Pobjeda hrvatske opcije u toku zadnjih ratova već sama po sebi dokaz da su svi drugi svećenici zapravo ubijeni za pravdu i slobodu hrvatskog naroda, čime su dobili i povijesnu satisfakciju.

Miroslav Bulešić svojim službenim blaženstvom dobiti će crkvenu satisfakciju, dok povijesnu neće dobiti nikada, jer povijesni dokumenti dokazuju da je za vrijeme rata pomagao u skrivanju, prehrani i zaštiti partizanskih organizacija, a povijest piše i da je od tih istih organizacija i ubijen.

Miroslav Bulešić nije htio zašutjeti u obrani stavova temeljenih na istini, nacionalnom naslijeđu i vjeri, premda su mu i njegovi kolege svećenici savjetovali da je bolje šutjeti nego izgubiti život. Stoga se postavlja i treće pitanje – je li vrijedno dati život za svoja uvjerenja? Je li vrijedno da svi koji su mu bili bliski čekaju 70 godina na dovršetak dokazivanja istine? Je li vrijedno dati život za slobodu i istinu kada nismo sigurni hoće li nas se itko sjećati za mjesec dana, kamoli za 70 godina?
Kada se netko nesebično žrtvuje za druge, a da se pritom ne pita je li to ispravno ili ne, kao što je to činio Miroslav Bulešić, takve ljude povijest uvijek pamti.

zzlevak