Teta, zašto na trgu u Poreču sviraju Indijanci?, pitao je nedavno šestogodišnji nećak moju prijateljicu. Nije to bilo nikakvo provokativno pitanje, nego iskreno razmišljanje jednog djeteta koje je u dvije riječi složilo ono što se vjerojatno pitaju i mnogi odrasli Porečani. Riječ je naravno o neumomim sviračima iz Bolivije koji redovito, već nekoliko ljeta za redom, oko podneva ili u večemjim satima sviraju na glavnom gradskom trgu, gdje su često jedina atrakcija.
– Prvih su godina svirali malo i to većinom svoju narodnu glazbu, a ove su godine proširili repertoar, pa sada sviraju i pjesme Celine Dion, još malo pa će i one Lady Gage, veli u šali jedan konobar u kafiću na trgu. Nije problem u Bolivijcima, niti njihovom repertoaru, došli su u metropolu turizma, naišli na pitoreskni trg ispunjen turistima i iskoristili priliku za svoj nastup. Problem je u onima koji su u ovoj turističkoj metropoli zaduženi osmisliti animaciju za tisuće turista koji svakodnevno, u špici sezone prođu ovim gradskim trgom, a koji su od kvalitetnih programa ove godine ponudili mrvice. Zar je moguće da u glavnom gradu turizma nema mjesta za folkloraše, svirače, pjevače i plesače istarske tradicijske glazbe koji bi u kraćem svakodnevnom programu mogli pokazati turistima jedan dio bogate baštine kraja u kojem se nalaze. Ako mogu Bolivijci, zašto ne možemo mi?
U špici sezone kada grad živi punom parom, svaka večer vapi za nekim događanjem koji će turiste i domaće zadržati u centru. Nije riječ o megalomanskim koncertima, dovoljna je jedna folkloma večer poput one u Funtani, ili nešto kao ribarska fešta u Vrsaru, koncert klasične glazbe mladih glazbenika na trgovima, nastupi mladih plesača, glumaca, a svih njih u Poreču ima.
- Sjećaš li se kakav je nekada bio Street Art Festival ? Bila je to jedna od rijetkih stvari zbog kojih sam svake večeri dolazila u grad. Bio je na svjetskoj razini, ulični performansi, pjevači, žongleri, glumci, glazbenici, cijeli je grad bio pozornica koja je živjela u vrevi publike i izvođača. Da ne govorimo da je sve to trajalo čak dvadeset dana u kolovozu. Kada sam vidjela kako su ga organizirali ove godine nisam mogla vjerovati, samo dva dana i to uz nastupe koji nisu imali veze s uličnim performansima. Znam da je kriza i da svi kukaju kako nemaju novaca, ali barem bi netko od nadležnih trebao shvatiti koje manifestacije nešto vrijede i koje treba poticati, a koje bi trebalo ukinuti, veli mi kolegica.
Neki kažu da kriza potiče ne kreativnost, ali izgleda da se zaduženi za zabavne programe u porečkim gradskim i turističkim ustanovama ove godine nisu previše trgnuli na tom planu.

Vedrana Habereiter, Glas Istre