Često se pitam je li zaista pas čovjekov najbolji ili najvjerniji prijatelj. Ili je li čovjek svom psu najbolji prijatelj? Osobno sam ljubitelj jedne autohtone hrvatske pasmine, koja se prema Zakonu, mora tretirati kao oštar pas, odnosno pas treniran za čuvanje imovine ili kao tjelesni čuvar. Jesam li zato loš čovjek?
Naš zakon poznaje termine "opasan pas" i "moguće opasan pas ili oštar pas". Postoje i posebne pasmine iz skupine terijera koji se posebno tretiraju u Zakonu.
Zakon kaže da je pas "opasan" onda kada ničim izazvan napadne čovjeka i nanese mu ozljede ili drugog psa ili se trenira za borbe pasa. E tu je, bojim se, osnovni problem kod držanja pasa.
Po mom skromnom mišljenju, neki psi imaju genetske predispozicije koje ih karakteriziraju kao opasne, odnosno one koji mogu ničim izazvani napasti čovjeka. Pa i pasmina koju ja favoriziram ima takav gen. Zakon nadalje kaže da se svakog opasnog psa, dakle onog koji napadne čovjeka, mora voditi na povodcu uz brnjicu kako ne bi ugrožavao sigurnost ljudi. Ujedno takve opasne pse treba podvrgnuti testovima socijalizacije i dresure. Nadalje, ako pas koji je "označen" kao opasan ponovno napadne čovjeka ili drugog psa, tada se čak dopušta da se životinja, uz određene uvjete usmrti.
Ovo sve malo previše liči na mučenje životinja. Najprije smo ih pripitomili, neke smo križali da budu agresivniji, pa ako budu agresivniji (što smo i htjeli) onda ih strogo dresiramo i ograničavamo brnjicama i povezima, a ako ponovno napadnu onda ih ubijamo.
Tko je u ovoj situaciji opasan, pas za čovjeka ili čovjek za psa?
U ovoj kompleksnoj priči o opasnim psima dosta je bitan termin "ako pas ničim izazvan napadne". Je li to trenutak kada čovjek psa povuče za rep, ili mu slučajno stane na šapu? Ili trenutak kada pas doista iz nepoznatog razloga napadne čovjeka? Postoje pasmine, pa i ova koju ja fovoriziram, koje će ponekad čak i povišen ton drugog čovjeka prema svom vlasniku protumačiti kao napad na svog vlasnika te će mu genetska predispozicija sugerirati da brani svog vlasnika napadom. Znači li to da životinju treba podvrgavati mučenjima brnjicom, dresurom ili usmrćivanjem?
Drugi je bitan moment sam vlasnik psa. Imam prijatelja vlasnika psa tipa terijer. Uvjerava me da taj pas nije opasan. Premda nije opasan dok "ničim izazvan ne napadne", ne osjećam se ugodno u blizini te pasmine. Za takve su pse brnjica i povodac obvezni tek ako napadnu. Ja bih se ipak ugodnije osjećao kada bi taj pas imao brnjicu cijelo vrijeme dok sam mu u blizini.
A to opet znači da bi i pas kojega ja favoriziram trebao stalno imati brnjicu, jer i ta pasmina je potencijalno opasna, kao i sve druge, jer svaki pas može, ničim izazvan napasti.
Postoji li moralna obveza svih nas koji volimo velike, potencijalno agresivne pasmine, da osiguravamo da ne nanose ozljede, odnosno da ne ih ne izvodimo u šetnje na mjesta gdje postoji velika koncentracija ljudi bez povodca, brnjice? Ili se moramo povoditi moralnom obvezom da se strogo držimo zakona pa da se ponašamo kao da je naš pas najbolji, najumiljatiji na svijetu, premda znamo da ima u sebi gen zbog kojega možemo biti sigurni da je naš najbolji prijatelj, ali ne i najbolji prijatelj slučajnog prolaznika, ili našeg vlastitog prijatelja?
Postoji li moralna obveza zakonodavca da ipak nametne obvezu da se određene pasmine ipak treba tretirati kao "opasne" čak i ako ne napadnu. Već sama činjenica da su neke pasmine posebno križane za borbe pasa ili striktno čuvanje vlasnika, sugerira da nose gen dovoljno opasan za ljude i ostale pse oko sebe.
Svi smo mi osjetljivi na svog psa i tu nema ničeg spornog. Ja prvi nisam dopustio da se ograničava sloboda mom psu, premda znam da nije potpuno umiljat u svakoj situaciji.
Ali ponekad je ipak bolje osiguravati da pas doista i bude čovjekov najbolji prijatelj, a to znači i najbolji prijatelj svakog čovjeka sa kojim se susreće, premda to znači da mu malo moramo ograničiti slobodu.
Na kraju krajeva i ljude, svoje prijatelje, lakše ćemo karakterizirati kao "prijatelje" ako ponekad popuste našim vlastitim pravilima, dok ih nećemo smatrati prijateljima ako ih nikako ne možemo kontrolirati, zar ne?

zzlevak