Jučer je u hotelu Pineta u Vrsaru u organizaciji Općine i Turističke zajednice Vrsara doc. dr. sc. Ivan Milotić, docent na Katedri za rimsko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održao predavanje pod nazivom Vrsarska grofovija – Tisućljetna povijest jedne države u Istri s arhivskog, pravnog i povijesnog gledišta. Više o predavaču pročitajte ovdje: http://verbum.hr/knjige/autor-milotic-ivan/

Profesor Milotić je prisutnima pojasnio kako je tijekom Srednjeg vijeka svugdje, pa i u Istri vladala rascjepkanost te kako je tako primjerice samo na području današnje Njemačke bilo preko 100 država. Vrsar je bio država srednjovjekovnoga tipa te se razlikovao od drugih gradova u okolici koji nisu imali prepoznatljiva državnopravna obilježja. Vrsarska je grofovija postojala od 6-og stoljeća i cara Justinijana, pa  sve do 1778. godine  (uz vjerojatan prekid tijekom avarsko-slavenskoga doseljenja), a razlikovala se od okolnih gradova i po tome što je na tom malom teritoriju od svega 15,96 km2 suveren bio porečki biskup (sinjor/dominus/dominator Vrsara), a svi državni službenici osim tzv. gastalda koji je bio zadužen za nadziranje kvalitete vina i kavaljera koji je čuvao gradska vrata, bili su klerici. No, iako je najviša civilna i duhovna instanca vlasti bio porečki biskup odnosno sinjor te je Vrsar bio klerikalna “država”, statut je bio laički, svjetovan. To znači da je u tadašnjem Vrsaru uređenje pojedinih materija npr. trgovine bilo civilno, iako ne i protivno kanonskom pravu.

Crkvena dimenzija vrsarske grofovije se očitovala i u tome što nije bilo rada nedjeljom, a kockanje i ostali oblici hazardnih igara i postupanja su bili zabranjeni.

Nigdje drugdje u Istri kao u Vrsaru nije postovao suvereni vlastodržac, pa se zbog toga ovdje razvila jedna specifična teritorijalna jedinica koja je bila potpuno autonomna te nije imala nikakve veze s Habsburškom monarhijom, s Mletačkom republikom ili s Akvilejom. Iako je formalnopravno sjedište biskupije bilo u Poreču, biskup je rezidirao u Vrsaru gdje je imao i guvernatora koji je preuzimao njegova ovlaštenja u odsutnosti.

Zanimljiv je i podatak da vrsarsko pristanište odnosno marina postojalo od davnina te je Vrsarska grofovija vjerojatno imala vlastitu trgovačku flotu te se za neke prijestupe osobu kažnjavalo upravo slanjem na galije. Vremenski rok kazne bi određivao biskup koji je zbog svog suvereniteta (imao je dominum eminens ili vrhovno vlasništvo) uz pravo prisile i pravo ubiranja poreza vršio i sudbenu vlast. Sinjor (biskup) je bio taj koji je donosio statute i uređivao pitanja iz vrsarske zbilje te je bio izjednačen sa ostalim svjetovnim gospodarima.

Profesor Milotić je govorio i o strogom režimu koji se primjenjivao glede vina. Svaku bačvu morao je pečatiti tzv. gastald, a prekršitelji bi se izlagali ozbiljnim imovinsko-pravnim posljedicama. Prvi vinski zakoni i zakoni čistoće piva pojavili su se u njemačkoj zbog raširenih slučajeva ciroze, pa je tako i vrsarsko vino bilo pod strogim nadzorom.

Broj stanovnika se kretao od 300 do 400, stanovništvo je bilo koncentrirano u kaštelu (unutar zidina), a Vrsarani su imali povlašten status te su pod vlašću porečkog biskupa mogli trgovati nekim predmetima čija je trgovina načelno bila zabranjena (poput duhana). Područje Vrsara je i tada bilo izuzetno povoljno ribolovište što je još u šestom stoljeću u svojim spisima spomenuo i biskup Eufrazije, a zbog toga što je imao feudalni imunitet te nije bio izložen ratovima i pomorskim blokadama (iako su u 16. i 17. stoljeću bile česte), kao i zbog strogih higijenskih zakona, a samim time i izostanka bolesti (kuga, malarija…), stanovništvo Vrsara se povećavalo čak i kada se drugdje smanjivalo.

I dok u 16. i 17. stoljeću Istra doživljava demografsku pustoš, pogotovo Poreč koji je ostao bez 90% stanovništva, u Vrsaru se stanovništvo utrostručuje. Među stanovništvom koje se doseljavalo iz Dalmacije i Mletačke Albanije, bilo je i zlikovaca koji bi se u Vrsaru bavili poljoprivredom ili obradom kamena, ali zbog kojih je biskup zabranio nošenje brade. Smatrao je, naime, kako će stalan izgled stanovnika pripomoći u identifikaciji zlikovaca koji su u Vrsarsku grofoviju bježali iz okolnih mletačkih općina.

Profesor Milotić je prisutnima govorio i o strogim biskupovim mjerama za održavanje higijene. U Vrsaru, naime, nije bilo bacanja strvina po cestama, a postojala je i posebna tržnica na kojoj se trgovalo samo mesom. Peć za kruh je bila samo jedna što je biskupu omogućavalo higijensku kontrolu i u konačnici zajedno s drugim mjerama i uredbama porečkog biskupa poput zabrane kopanja lokvi i pravljenja depresija u kojima bi se okupljale vode stajaćice (glavni razlog pojave malarije), rezultiralo utrostručivanjem broja stanovnika u vrijeme kada su stanovništvo drugih gradova desetkovale epidemije kuge i malarije. Bio je propisan i način održavanja cisterni kao i način korištenja vode (npr. posude nisu smjele biti blatne), a onda je odjednom, nakon prestanka grofovije odnosno dolaska Mlečana i raspada sustava higijene, Vrsar postao žarište malarije.

Trgovalo se u grofoviji i kamenom te je upravo vrsarski kamen bio „kamen spoticanja“ između tadašnjeg Vrsara i tadašnjeg Poreča te je između njih postojala stalna konfrontacija zbog granica odnosno težnje porečke općine da pomakne granice južnije zbog kamenoloma. Vrsaru su suverenitet dugo pokušavali osporiti i Mlečani u želji da se dokopaju blaga za koje su vjerovali da ga to malo mjestašce krije. No, kada je Vrsarska grofovija u konačnici 1778. godine pod nerazjašnjenim okolnostima prodana Veneciji, Mlečani su se razočarali jer su u Vrsaru zatekli samo – bogatstvo duha.

P.I.