Naravno, uređenost pretpostavlja brigu i ulaganje. Uz zeleni i hladoviti okoliš, popločena sunčališta, sigurne ulaze u more, spasilačku službu, ugostiteljsku, sportsku i zabavnu ponudu dobro kupalište mora imati i kvalitetno žalo i plićake. Najbolje šljunkovite ili pjeskovite. U Istri je takovih, zbog konfiguracije obale, vrlo malo, pa se i u prošlosti kod uređenja kupališta često pribjegavalo »umjetnim« rješenjima, navoženju pijeska i šljunka. Istina, more taj »materijal« često »pojede«, ali još češće bude »pokvaren« dugogodišnjom nebrigom ili lošim gospodarenjem – dovoženjem mljevenog kamena, »jarine«, umjesto pravog pijeska/šljunka ili pak dopuštanjem da u plićake s kopna stigne blato. Dva »ogledna« primjera potonjeg su plićaci na inače najboljoj porečkoj plaži – Gradskom kupalištu. Onaj u središnjoj, Velikoj uvali, na kojem su Porečani prije tri, četiri desetljeća igrali picigin na čistom pijesku, upropašten je blatom iz oborinskih voda i prilikom nestručnog zidanja molića. Obližnji, za malu djecu idealan bazen, poznat kao Naftaplin, koji je prva uredila Ina prilikom izgradnje odmarališta, također više nema pješčano dno, jer su gradski »plažobrižnici« štedjeli pa su umjesto čišćenja i nasipavanja novog pijeska dovezli »jarinu« misleći (pogrešno, dakako) da će od oštrih kamenčića more napraviti obli šljunak.

Veljača je najbolji mjesec za uređivanje podmorskog dijela kupališta. Sada su velike »šeke«, koje dozvoljavaju da se bagerima uđe u plićake i odstrani kamenje i blato te naveze pijesak ili šljunak. To naravno košta, ali alternative nema. Osim loše preorijentacije na bazene.

G. Prodan, Glas Istre