Hrvatska turistička zajednica dodjeljuje priznanje Zlatna penkala stranim novinarima za najbolje reportaže o Hrvatskoj. Bohuslav Borovička, dugogodišnji urednik turizma u najutjecajnijem češkom dnevniku Pravo, koji izlazi u nakladi od 250 tisuća primjeraka, bio je dobitnik Zlatne penkale 2005.

No, Borovička je potkraj 2007. nagradu demonstrativno vratio, ogorčen tretmanom  čeških turista u Hrvatskoj, a neposredan je povod bila pjesmica “Co to maš”, koja je lani bila hit na dalmatinskim radijskim postajama.

Borovička je kutiju s priznanjem, uz pismo objašnjenja, zapakirao i poštom poslao hrvatskom veleposlanstvu u Pragu. To je prvi takav primjer, a Borovičku smo prekjučer sreli u Pragu, za održavanja tradicionalnih Dana hrvatskog turizma. Nije ogorčen, i dalje je pozitivno orijentiran prema Hrvatskoj u koju od 1991. dolazi i nekoliko puta godišnje, a nakon tog simboličnog čina nije napisao niti jedan negativan članak o našoj zemlji.

No, kako kaže, nije mogao prijeći preko omalovažavanja i tim je činom želio ukazati na potrebu promjene razmišljanja o Česima kao gostima drugog reda. Čeha je lani u Hrvatskoj bilo gotovo 700 tisuća i po tome su naši četvrti najbrojniji gosti. Od tog broja gotovo ih je 70 posto Hrvatsku posjetilo tijekom srpnja i kolovoza, u razdoblju kad su cijene najviše.

• Za početak, zbog čega ste vratili priznanje HTZ-a?

– U Hrvatskoj imam mnogo prijatelja i znam da velik broj Hrvata ima pozitivan odnos prema Česima, ali kad je hit prošlog ljeta postala pjesma “Co to maš”, očekivao sam da će se negdje u novinama, na radiju, pojaviti komentar u kojem će se reći: “Ljudi, jeste li poludjeli, što to radite, pa ti ljudi rado dolaze k nama, donose nam novac, zašto od njih radite takve idiote…” No, nisam primijetio da se bilo što takvoga pojavilo.

Naravno da nisam očekivao da će reagirati premijer ili ministar, ali mislio sam da će neki običan, normalan čovjek tako reagirati. “Co to maš” se vrtila i vrtila mjesecima jer je očito za tu pjesmu postojalo zanimanje ljudi. Kako se ništa nije dogodilo, ja sam nagradu spakirao i vratio, uz pismeno obrazloženje da ne mogu prihvatiti priznanje od države koja tako tretira moje sunarodnjake. To je na neki način bio moj izraz bespomoćnosti – zbog čega se u Hrvatskoj na Čehe gleda kao na nekakve idiote koji nemaju novca.

• Mislite li da je riječ o općem stavu? Sami ste, naime, rekli da znate da većina Hrvata ima pozitivan odnos prema Česima.

– To je u principu stav pojedinaca, ali takvih ipak ima dosta. Moj prijatelj Marko u Brelima nikada nije pokazao da na bilo koji način tako razmišlja. Onaj općeniti stav je drukčiji. Svake godine čitam Slobodnu Dalmaciju i svaki put u njoj vidim tezu: sada ima puno Čeha, ali kvalitetni turisti dolaze tek u kolovozu…

• Budimo realni, nekada su Česi doista bili gosti slabije platežne moći koji su dolazili u razdobljima kada su cijene bile niske i sa sobom donosili dobar dio hrane koju su trošili na ljetovanju.

– Točno, ali nemojte zaboraviti jednu drugu istinu: Česi su bili jedini koji su do 1995., cijelo vrijeme rata dolazili u Hrvatsku. Kad nisam mogao prijeći Maslenički most, morao sam ga obilaziti cestama koje su bile pune rupa od granata i ipak morao razmišljati hoće li mi možda nešto pasti na glavu ili neće. I mnogi su drugi isto tako dolazili. Nisu dolazili Nijemci, Austrijanci, Talijani, jedini koji su donekle održavali turizam u Hrvatskoj bili su Česi.

• Primjećuju li Česi da ih se tretira kao goste druge kategorije?

– Pisao sam ja o tome, svi naši gosti to primjećuju, pogotovo bogatiji. Čuo sam dosta onih koji su rekli: nikada više u Hrvatsku! Radije ćemo otići na Mikonos, na Siciliju ili Sardiniju, jer tamo osjećamo da smo dobrodošli. U Hrvatskoj potrošim istu količinu novca, a gledaju me poprijeko.

• I, što mislite, može li ovakav odnos vaše sunarodnjake natjerati da manje odlaze u Hrvatsku?

– Volio bih da se to dogodi samo jedne godine, tek toliko da ljudi u Hrvatskoj shvate koliko su Česi bitni kao turisti. Mislim da će, pogotovo bogatiji Česi, svoj novac potrošiti negdje drugdje, tamo gdje će se osjećati dobrodošlima.