Raspravljajući o nalazu Državne revzije vijećnici Snježana Mekota i Damir Miloš postavili su nekoliko ključnih teza i pitanja, a politikantski odgovori gradonačelnika Edija Štifanića i pokušaj Azzeglia Picca da relativizira problem gotovo da su nedvojbeno ukazali na to da je gradonačelnik svjesno odvjetničkom uredu Bilobrk isplatio iznos očekivane nagrade (premda Grad nije kupio, nego dobio zemljište na poklon), umjesto naknadu prema odvjetničkoj tarifi.
Gradonačelnik je rekao da si ništa ne predbacuje i da je čovjek zaradio svaku kunu koja mu je bila isplaćena, odnosno da je Grad od početka bio spreman za Facinku platiti 13,9 milijuna kuna Hrvatskom fondu za privatizaciju i pet posto od toga iznosa, dakle oko 800.000 kuna s PDV-om, odvjetniku kao nagradu. Odvjetnik je na kraju ispostavio dva jednaka računa ukupno vrijedna 793.000 kuna, pozivajući se na onaj članak ugovora koji spominje naknadu od pet posto ugovorene cijene zemljišta. Revizija konstatira da zemljište nije kupljeno, pa je račun mogao biti ispostavljen samo na temelju one točke ugovora koja spominje tarifu. Osim toga pita i zašto je Grad platio odvjetniku da odradi posao koji je trebao odraditi Hrvatski fond za privatizaciju, kao prodavač (u konačnici darovatelj) zemljišta.
Dakle, kada gradonačelnik kaže koliko je bio spreman platiti za Facinku, a na kraju je to dobio besplatno, ne kaže li zapravo da je lake ruke odvjetniku platio upravo onoliko koliko je odvjetnik, valjda, očekivao? Kada Picco kaže da ne bi, u danim okolnostima, » … bilo moralno prema odvjetniku voziti slalom kroz ugovor radi isplate honorara« on zapravo zamjenjuje tezu – isplaćujući odvjetniku nagradu, a ne naknadu prema tarifi, gradonačelnik je vozio slalom kroz ugovor, ali je zapeo za vratnicu revizije. Ali, mogao bi tražiti od odvjetnika da mu pošalje nove račune koji bi se pozivali na pravu odredbu iz ugovora (o plaćanju prema odvjetničkoj tarifi). Međutim, to očito nije moguće zato što odvjetnički ured ne bi mogao specificirati u računima dovoljno poslova ili sati rada koji bi »pokrili« isplaćen iznos.
Zato gradonačelnik nije vijećnicima mogao ponuditi niti tekst svog službenog očitovanja Državnom uredu za reviziju – oporavlja se od spoticanja o vratnicu i smišlja kako nastaviti slalom. A predsjednik vijeća Egidio Kodan mu pokušava pomoći, ni ne crveneći se zbog neznanja: »Revizija ne daje mišljenje«, kako je nekoliko puta rekao, »nego nalaz.« A o tom nalazu saborski zastupnici ne raspravljaju kako bi utvrdili je li revizija u pravu ili nije (revizijski postupak je jednak matematičkoj operaciji u kojoj jedan i jedan ne mogu dati ništa drugo nego dva). Predsjednik vijeća morao bi znati barem toliko da se u saborskoj raspravi o nalazima revizija proračuna jedinica lokalne samouprave mogu eventualno tražiti sankcije prema onim izvršnim tijelima koja nesavjesno ili protupropisno upravljaju javnim novcem. A sramota je da ostavlja saborskim zastupnicima posao koji je trebalo odraditi tijelo kojem je na čelu, umjesto da čeka hoće li dobiti packe od »velikog brata«

Demokracija ide odozdo!

Sniježana MATEJČIĆ, Glas Istre