Ovo je svakako bio tjedan referenduma. Toliko smo puta pročitali, čuli i rekli tu riječ da se čovjek zapita što je to toliko posebno u riječi "referendum"? Što ona uopće znači? Laički rečeno, to je riječ koja označava način na koji narod može iskazati neslaganje ili slaganje sa određenim načinom na koji se razvija život i svijet oko tog istog naroda.
E to je demokracija na djelu! Narod javno može reći da se sa nečime ne slaže, i još bolje, odluke referenduma mogu odrediti daljni rasplet događaja, odnosno pokrenuti ili zaustaviti određeni događaj. Možda kao da u cijeloj priči nešto nedostaje. Predobro to sve zvuči! Možda je upravo tako.
Naime, referendum me podsjeća na tužakanje. Odnosno, u situaciji kada se raspisuju referendumi, obično postoje dvije strane koje se ne mogu nikako dogovoriti oko nečega. Tu postoji i treća strana koja može olakšati cijelu situaciju, ali se mudro drži postrance, ne želeći biti odgovorna niti za što. Tada se jedna strana sjeti referenduma kako bi pokazala da je upravo njen stav najtočniji i kako bi se na ovaj ili onaj način dodvorila trećoj strani koja to sve nijemo promatra, i kojoj je gotovo svejedno, jer joj možda odgovara i jedan i drugi ishod. A kada situacije postane takva da se dogovor nikako ne nazire, e onda se traži volja naroda. A narod jedva čeka da ga bar netko nešto pita.
Upravo je takav slučaj sa ova dva referenduma koji se toliko često spominju ovih dana. Odnosno referendum u susjednoj državi oko arbitražnog sporazuma sa našom državom i referendum oko promjena zakona o radu u našoj državi.
Kada je riječ o referendumu o susjednoj državi, tada treba reći da se radi o slučaju u kojemu se naša i susjedna država nikako ne mogu dogovoriti oko načina rješenja graničnog spora. A nadnacionalna institucija, EU, koja može cijelu stvar pogurati i rješiti na možda najbezbolniji način, drži se po strani i uporno forsira rečenicu da se sami moramo dogovoriti oko granica. Na taj način izbjegava bilo kakvu odgovornost, jer joj očito odgovara bilo kakav ishod. A zapravo bi trebalo biti suprotno, upravo bi EU trebalo biti u interesu da se na njenom području ne vode sporovi oko granica, jer je takvih sporova zadnjih desetljeća bilo i previše. I to je jedini ispravno, graditi EU u kojoj će upravo EU nastojati rješavati probleme na pozitivan način. Jer o slozi susjeda ovisi i sama EU. A kada stvar postane neizdrživa, onda se traži volja naroda, da se onda volja naroda protumači kao činjenica da je upravo jedna strana bila u pravu.
Kada je riječ o referendumu o novom zakonu o radu, tada treba reći da je i tu situacija slična. Naime, postoje dvije strane, vlast i sindikati koji se moraju dogovoriti oko određenih izmjena zakona o radu. Cijelu stvar promatraju poslodavci, kojih će se nove izmjene zakona o radu ponajviše ticati. A oni se tek tu i tamo povremeno jave nekim neutralnim dopisom medijima u kojemu još neutralnije ne staju niti na jednu stranu. Možda im odgovara bilo kakav ishod, jer ionako moraju rezati troškove. Kao da nije bilo već dovoljno situacija u kojima poslodavci nisu reagirali. Od natezanja oko isplate ili neisplate regresa, stalnih podizanja cijena goriva i drugih potrepština koje pogađaju one najugroženije, stalnog isticanja potrebe smanjenja broja radnika u određenim službama. Stječe se dojam da sve što poslodavci više šute, to su veći udari na radnička prava. A upravo bi poslodavcima trebalo biti u interesu da se radnička prava samo sve više stabiliziraju, jer je zadovoljan radnik najbolji radnik.
Sindikati odrađuju svoj posao na ovaj ili onaj način, ali u krivom smjeru, jer vrše pritisak na vlast, i time kao da namjerno izbjegavaju vršiti pritisak na poslodavce, jer u konačnici, sindikati i jesu zamišljeni kao organ pregovaranja sa poslodavcima, a ne sa vlasti.
A zapravo bi trebalo biti supotno, svi bi poslodavci, i oni u javnim i u privatnim sustavima trebali stati na stranu pravde, na stranu onih o kojima poslodavci i ovise, a to su radnici. Upravo bi poslodavci trebali dizati bune kada god se ugroze radnička prava.
No, kada stvar postane neizdrživa, tada se traži volja naroda, da se upravo volja naroda prikaže kao činjenica da je jenda strana bila u pravu.
U konačnici volja naroda neće pokazati tko je bio u pravu a tko ne. Onaj tko traži volju naroda, ili koji izbjegava tražiti volju naroda jer se ne želi dogovoriti oko određenih problema, taj nikada nije u pravu. A još su manje u pravu oni koji sve to šutke promatraju jer im odgovara bilo kakav ishod.

zzlevak