Svi koji smo proteklih dana i vikenda boravili u gradu, vjerojatno smo ostali zatečeni praznom i otužnom slikom koja se ama baš uvijek spusti nad grad u ovo doba godine. Premda bismo se već trebali na to naučiti, ipak nas vjerojatno svaki puta iznova pogodi činjenica da od 20 tisuća duša vrlo često nema nikoga na ulicama, posebno na središnjem gradskom trgu koji bi trebao biti mjesto sastajanja i druženja, poput rimskih ili firentinskih piazza. Je li stvar nepovoljnog zemljopisnog položaja ili ljudske psihologije?
Naime, volimo otužnu socijalnu sliku grada zimi opravdavati dosadom. No, dosada je rezultat nezainteresiranosti za bilo što. A nezainteresiranost je razultat pomanjkanja sadržaja. Dakle, dosada je rezultat pomanjkanja sadržaja u gradu. No, dosada u gradu ipak ne može imati puno veze sa manjkom sadržaja. Jer sadržaja zimi nedostaje i u drugim gradovima pa ne postoji toliko otužna atmosfera.
No, ako krenemo redom, primijetiti ćemo da se takva slika događa vikendom, kada nema toliko puno poslovnog i inog muvinga, ali i u popodnevnim satima svakog radnog dana. Naravno, svemu tome kumuje i hladna klima, no i kada je vrijeme toplije, slika nije drukčija. Zašto je tomu tako, bi li situacija bila drukčija da imamo puno sadržaja poput metropole ili velikih gradova poput Rijeke?
Bojim se da ne bi. Jer smo dobili sve ono za čime smo žudili, pa opet nema ljudi, nema veselije atmosfere. Htjeli smo obnovu centralnog trga, rekonstrukcije određenih dijelova grada, htjeli smo više kafića, htjeli smo kazališta, kina i modernizaciju cesta i uređenje okoliša. Dakle, sve ono što imaju i veliki gradovi. Sve smo to dobili, pa se ništa nije promijenilo. Je li razlog ovoj otužnoj atmosferi, pogotovo u samom centru, zbog posebnog položaja centralnog trga? Usporedimo naš trg sa glavnim trgom Rijeke. U tom gradu se sa glavnog trga može ići ili prema rivi, ili prema kafićima, ili prema centralnoj crkvi ili van grada. U Zagrebu možete ići ili prema kafićima, ili prema centralnoj crkvi, ili prema kolodvoru koji vodi van grada. Sa Porečkog trga možete ili prema kafićima, ili prema rivi, ili prema centralnoj crkvi ili van grada. Dakle, geografski je naš grad, pogotovo centar jednak onima kojima težimo.
Je li onda problem u socijalnoj sferi? Usudim se reći da je! Više je momenta djelovalo na zimsku prazninu u gradu. Prvi je dolazak ljudi koji su sa sobom donijeli ruralni pristup načinu života sredinom prošlog stoljeća koji se ogleda u činjenici da je vikend rezerviran za pripremu za idući radni tjedan, dakle, nikako za šetnje ili razonodu. Taj je način razmišljanja nesvjesno ostao prisutan u takvim obiteljima.
Tu je modernizacija i otuđenje života u obliku npr. Interneta, jer su se ljudi ipak puno više družili kada modernih oblika komunikacije nije bilo. Treći je, možda onaj najmanje važan ali koji se često spominje, a to je neizbježna globalizacija koja je djelovala na to da je sve ono što je nekada bilo prepoznatljivo porečko postalo vlasništvo nekoga drugoga, pa smo svi izgubili osjećaj da je Poreč ipak naš grad, jer je malo toga ostalo naše.
Još je jedan razlog taj da svoj grad možda ne doživljavamo kao svoj, a to je činjenica da je sve namijenjeno turističkoj potrošnji, odnosno da sve mora biti podređeno pripremi za turističku sezonu.
Potvrdu toga možemo naći u činjenici da se najveće manifestacije organiziraju kada je grad pun inozemnih posjetitelja, a kada oni odu, vrlo se malo toga organizira a što je namijenjeno baš stanovnicima grada. Ima tu sigurno još razloga, svatko će znati svoj. No, je li moguće da grad koji se etablirao kao turistička top destinacija ljeti postaje tako dosadan i nezanimljiv zimi? Čini li naš grad ljepšim samo sunce i hladna koka kola? To je pitanje koje si moramo postaviti.
Zašto se toliko žalimo kako mrzimo ovaj grad, jer je dosadan i predvidljiv? Kako to da npr. stanovnici Buzeta neizmjerno vole svoj grad u kojemu je ovih 4 turobnih porečkih mjeseca raspoređeno na svih 12 u godini?
Je li zapravo odgovor ove turobne situacije da zapravo ne volimo svoj grad niti jedan dan u godini, ali ga iskorištavamo kada nam donosi novce? Je li odgovor zaista da volimo svoj grad samo kada nam donosi novce ili zgodne komade iz Češke? Probajmo na jedan dan voljeti ovu hladnu dosadnu zimu. Probajmo voljeti hladne kamene zgrade. Probajmo jedan dan ne gunđati zbog toga što živimo u našem gradu. Probajmo ne žaliti se stanovnicima drugih velikih gradova kako im zavidimo što žive u gradovima prepunima sadržaja. Jer nije teško voljeti nešto tako lijepo kao što je naš grad.
Tome svemu treba pridodati promjenu razmišljanja svih nas, da naš grad čine ipak ljudi, a ne more ili zdanja, a još manje prolazni sadržaji. U svom isčekivanju ljeta sjetimo s i onih koji ne žive od turizma, ali strpljvo podnose i turističke gužve kao i hladne zime, i koji su možda najzaslužniji za turistički uspjeh. Bi li mogla zima biti posvećena njima i tako postati manje dosadna?
Možda bi nekoliko događaja namijenjenih samo njima promijenilo atmosferu u gradu i djelovalo da zavolimo i grad i turobnu zimu u njemu? Možda moramo ipak samo otvoriti oči i pogledati sve one koji nemaju koristi od ljeta, a ipak daju svu svoji ljubav za naš grad i zimi i ljeti. A ima takvih mnogo – pedijatri, policajci, vatrogasci, pituri, bravari… Možda će to promijeniti odnos prema gradu i prema ovoj zimi.

zzlevak